Stadion Maksimir
Ne budi diletant. Radije procitaj sto kaze strucnjak ciju je vrsnu analizu netko linkao ranije danas:
Njegova neobična razlomljena forma, koja je valjda proizvela toliko instantnih reakcija, dakako nije nastala kao proizvoljna formalna gesta – autori se vrlo izravno vraćaju arhitektonskom nasljeđu legendarnog Vladimira Turine, i, što je izuzetno važno, ne pokušavaju ga kopirati. Zanimaju ih principi njegova Maksimira: ideja „otvorene pejzažne arene“, monumentalnost velikih konstrukcijskih ploha, odnos prema šumi i Medvednici te, možda najvažnije, praznina između tribina kao ravnopravnog arhitektonskog materijala. Turina je otvorenost smatrao konceptualno superiornom zatvorenom ovalu, a pobjednički projekt tu ideju reinterpretira kroz četiri međusobno razmaknute tribine i plohe koje se otvaraju prema okolnom krajoliku. Drugim riječima, ono što je brzom screenshotu izazvalo vjerojatno najviše reakcija jedna je od najpromišljenijih poveznica novog projekta s arhitektonskom poviješću mjesta na kojem nastaje.
@jedan u nizu Kada ti po glavi bude lijevala kisa, a po licu sibao vjetar, odbij biti priprosta nestrucna seljacina nego se prisjeti da autori prazninu vide kao ravnopravni materijal te da su Turinom inspirirane rupe zapravo sjajno promisljene. Jer bitna je ideja autora i njihova inspiracija, a ne iskustvo korisnika.
Sto reci nego autorima i clanovima zirija pozeljeti da se i u svojim privatnim zivotima zaogrnu i prebivalista zastite tim ravnopravnim i vrhunski promisljenim materijalom.
A evo jos jednog briljantnog zakljucka autora:
Alternativa su apsolutna generičnost i neautentičnost, brzopoteznost i banalnost – redom karakteristike koje su u Hrvatskoj već odavno pojele svu moguću kvalitetu novoizgrađenog prostora, ponajprije stambenog, a glođu i po svemu ostalom. Ako od novog Maksimira očekujemo da bude prepoznatljiv, autentičan i arhitektonski relevantan, onda moramo dopustiti mogućnost da u trenutku kada ga prvi put vidimo ne izgleda poput stadiona koji smo već vidjeli deset ili sto puta. Da nam ne bude poznat, da nam ne sliči na nešto popularno i ikoničko. Da je svoj – drugačiji, intrigantan, neočekivan. Odvažna arhitektura oduvijek je, po svojoj definiciji, sa sobom nosila rizik. Guglajte, pitajte chattyja.
Da, majmune retardirani (autor clanka da ne bi bilo zabune), ljudi bi radije "genericnost, neautenticnost i banalnost" poput funkcionalnosti, udobnosti i zastite od elemenata na prostoru na kojem ce provesti stotine sati nego "intrigantnost, neocekivanost i arhitektonsku relevantnost" od koje korist imaju samo kompleksasi poput tebe kojima je bitno da se o stadionu moze filozofirati na krugoonanirajucim seansama kada uzmete predah od nabijanja glava u anus jedni drugima. Nekako sumnjam da u svom zivotu mlatis svojim mikropenisom po koprivama pa odbacujes banalnosti poput zidova i krovova te lovis "arhitektonsku relevantnost".