Upravo sam pročitao ovaj članak o Capellasu. Hvala na linku.
Sad mi zapravo puno više ima smisla kaj je Boban rekao da će se pravi rezultati vidjeti tek za pet ili šest godina.
Ako dijete s 11 ili 12 godina počne učiti nogomet na potpuno drugačiji način, ono će taj način razmišljanja usvojiti puno prirodnije nego netko tko s 17 ili 18 godina prvi put mora mijenjati navike. Mozak je u toj dobi puno prilagodljiviji, a kroz godine se sve to samo dodatno usavršava. Nakon nekoliko sezona takvim igračima pozicioniranje, otvaranje prostora i donošenje odluka više neće biti nekaj o čemu razmišljaju, nego će im postati prirodno.
Mislim da zato Capellas i govori kak se u mlađim kategorijama ne treba opterećivati fizičkom dominacijom. Prvo razviješ nogometni mozak, a kasnije nadograđuješ tijelo.
Sjećam se članka o Petru Sučiću u kojem je jedan kondicijski trener objašnjavao da su u određenoj fazi njegova razvoja posebno radili na povećanju plućnih kapaciteta. Upravo zato danas može održavati visok intenzitet i pretrčati više od većine igrača. Poanta je da svaka dob ima svoje "prozore razvoja", odnosno razdoblja u kojima određene sposobnosti možeš razviti puno učinkovitije nego kasnije. Zato mi ima smisla da Capellas prvo želi izgraditi nogometni mozak, a tek onda maksimalno razvijati fizičke kapacitete.
Kad sve to spojiš, ima smisla i kaj smo nedavno vidjeli kad su Dinamovi klinci uvjerljivo pobijedili Borussiju. To nije slučajnost. To je rezultat sustava koji se polako gradi.
Još važnije, mislim da bi ovo moglo imati utjecaj i na cijeli hrvatski nogomet. Teško mi je vjerovati da će ostali klubovi godinama gledati kak Dinamo stvara sve kvalitetnije igrače, a da pritom ništa neće mijenjati. Ako ovaj model bude uspješan, vrlo vjerojatno će ga i drugi početi kopirati. Tak se podiže razina cijele lige, a dugoročno i hrvatske reprezentacije.
Zato mislim da Bobanovih pet ili šest godina nije nikakav slučajan broj. Tada će današnje generacije U-12 i U-13 već biti pri kraju omladinske škole. Ako cijelo to vrijeme budu učili isti nogometni jezik, razumijevanje prostora, pozicioniranje i donošenje odluka, Dinamova slika mogla bi biti potpuno drugačija nego danas.
Možda toga još nismo ni svjesni, ali mislim da upravo gledamo jednu od najvećih prekretnica u novijoj povijesti Dinama.
Ja sam inače čovjek koji vjeruje u sustave. Volim kad postoji jasna ideja i plan, a ne da se odluke donose stihijski. Zato mi je posebno drago vidjeti da Dinamo napokon ima jasnu agendu po kojoj radi.
I još jedna stvar koju ljudi često zaboravljaju – organizacija ne guši kreativnost, nego je potiče. Kad su djeca dobro organizirana, lakše razvijaju kreativnost jer ne troše energiju na osnovne stvari. Isto vrijedi i za školu. Kad je škola organizirana, učenici imaju više prostora za razmišljanje, istraživanje i stvaranje. Kaos rijetko stvara kreativnost. Dobar sustav stvara temelje na kojima kreativnost može doći do punog izražaja. Mislim da Boban upravo pokušava izgraditi takav sustav u Dinamu.
Najgore će mi biti to kaj ću jednog dana možda morati navijati da Dinamo igra Konferencijsku ligu jer su tamo trenutno najrealnije šanse da ponovno osvojimo europski trofej.