Bakreno momče među plavim mladićima plavih, čudo. Kao i svakog, za tri dana dosta. Jer, oniski Peruanac Jose Moreno postaje „naš dečko“.
-Dobar dan.
Jasno, glasno, razgovijetno, hrvatski.
-Mnogo prijatelja. Sjajni momci, svi, igrači, ljudi iz uprave. Svi!
Moreno ga zovu, prezimenom, zvučnim. Negdje je načuo o našim širinama, ostavio oca, majku, sedmero braće i sestara, poljubio Zeleni kontinent i preselio se tisuću milja daleko.
U Zagreb, u Dinamo.
-Svakoga dana na linguaphone: croato-espanol. Kad naučim dovoljno, upisat ću ekonomiju. Počeo sam je studirati kod nas, u Limi, no ovdje je taj studij napredniji.
Studij pa nogomet, ili nogomet pa studij?
Čini se da je mali, zbijeni „El Peruano“, tamnih očiju, visoka čela, kondorski vrebajućeg, ali prijateljskog pogleda, neposredan, simpatičan, začas amigo sa svima i svakim, ipak tu – zbog nogometa.
-Napikavanje, od malih nogu, u predgrađu milijunske Lime. Defensor Sarumilla, Ajacacho, Universitario de Deporte, Ciencano, Carmen Mora u Ekvatoru, rezerva u elitnim klubovima Perua, u Alianzu i Cristalu, i zadnji „predinamovski“ , Deportivo Junin.
Široka lista, peruanski pasoš dosta za povjerenje u Morenov nogomet. U desetak svojih plavih igara, na treninzima, dao je dosta glazbe svojih Inka predaka. Laka lopta, obje noge, odskok iz mjesta, visok, čelo tvrdo, udarac snažan. Ali to je očito, stegnut, sputan. Aklimatizaciono dosta spor. On zna već i „naškog“, ali na terenu je još „stranac“.
No, iz dana u dan pucaju stege, njegova napadačka krv, njuh za gol dobivaju sve više poena.
-Da. Sve sam slobodniji. Momci su mi pomogli. I, to puno pomogli. Nije se lako prilagoditi. Odrekao sam se svih driblinga. Igram „odmah“! Za „Ajax“ sam zabio i tri gola! Mogu s nogometom, a taj je u ovom trenutku, 70% mojih mogućnosti.
Moreno nije predviđen za vjekovanje u Srebrićevom malom Ajaxu. On želi u prvu. I Marković hoće Morena. Kako se sam vidi u konkurenciji za prvu? Vamos Moreno?
-Mislim da bih mogao, u punoj snazi, konkurirati jednako kao i svi moji suigrači iz „druge“, za svako napadačko mjesto u Dinamu.
Jednostavno, pošteno, sportski, izazivački.
Moreno je dobio svoje „zastavnike“.
I među stisnutom šačicom ljudi uz liniju nogometa „druge“ Dinamove.
-Dinamo je tehnička momčad. Pojedinci? Dobar je Kranjčar, dobri su Mustadenagić, Deverić, u obrani „čisti“ Kurtela. Treneru Markoviću sigurno puca glava: Stinčić ili Ivković.
Moreno ide i dalje – peruanski i jugoslavenski nogomet:
-U vas je više snage, u nas više tehnike. Nemamo infrastrukturu; malo terena, malo objekata. Mi nemamo „škola“. Igra se po ulicama, na livadama. Istina, veća je tu virtuoznost, ali prekasno počinju sustavni treninzi. I, odatle, peruanski nogomet trpi, kao i gotovo čitav južnoamerički, na „punom dahu“. No, po argentinskom uzoru, gdje je i snaga dobila „građanstvo“, i Peru, pokušava spajanje kondicije i tehnike. Da li ćemo uspjeti? Teško. Uz to, na kvalifikacijama za Mundijal, imamo Urugvajce. I si, si, još nezgodnije Kolumbijce. Fifi bi bilo stalo da budućeg organizatora svjetskog prvenstva ima na terenu u Španjolskoj!
Moreno se oslonio na bicikl. Ali su mu „potezi“ kratki. Do Trga Republike poneki put, do centra. Svugdje, to ne krije, „tuče“ ga susretljivost.
-Ipak, Moreno, Lima nije Zagreb?
-Nije. Tamo su krovovi kuća ravni. Tamo sunce i sunce, ovdje i sunce i kiša...
I, snijeg Moreno. A, do tada, Moreno će možda ponijeti i Dinamov dres.
Zvonimir Magdić