Filozofija, vjera, moral i etika nema se tu što posebno "ovladati", nije to kung fu. Nisam odrastao u religioznoj obitelji, nisam učen da poštujem Crkvu, dapače, pošteno sam je izrugivao i odbacivao. Imao iste bedaste komentare kao i većina nevjernika. Ono što se promjenilo je da sam u jednom trenutku zavapio Bogu i dao mu šansu. Al pravi šansu. Kad sjedneš s Bogom jedan na jedan svaki dan mjesec dana jako brzo ti bude objašnjeno kako stvari stoje. I po mom iskustvu vrlo vrlo rijetko vjernici sami od sebe idu objašnjavati ateistima vjeru ili Boga. To bude većinom zbog izrugivanja i provociranja pa pokušaju pojasniti u što vjeruju. Netko je sarkastično rekao da je u životu sve dobro od Boga, a sve loše nije. A moje iskustvo je baš suprotno. Ljudi uglavnom kad je loše i ne ide im po njihovom planu krive Boga, ljute se na njega, izruguju ga, a kad je sve u redu onda to nije do Boga. Da ljudi znaju kakva se čuda događaju svaki dan većina bi povjerovala, ali uvijek dajem prostora i onima koji Biblijski i da mrtvi ožive neće povjerovati. Dva su problema oko ovakvih rasprava. Prvi je da druga osoba (nereligiozna) mora biti otvorena srca uopće povjerovati, što je najčešće prva i nepremostiva prepreka, jer ljudi koji pristupaju u razgovor o vjeri sa sarkastičnim komentarima o čajnicima i letečim špageti čudovištima nisu uopće otvoreni za povjerovati. Isus je skoro svako čudo popratio sa vjera te tvoja spasila, tako da to puno govori. A drugo je da se u razgovoru o vjeri treba znati da se ne ide razgovarati o materijalnim stvarima pa kad ekipa u "razgovor" unese "dokaži mi" to odma ukazuje na zatvorenost u dijalogu i gubitak vremena za obje uključene strane. Otvorenost srca čuti je preduvjet za ovakve razgovore inače se samo raspravljamo reda radi.