Pozdrav svima, ovo mi je prvi komentar na ovoj stranici. Bit će jako dug komentar jer imam puno toga za reći a i maštu mi nadahnjuje vino koje sam upravo konzumirao. Imam 30 godina što je vjerojatno previše za jedan internetski forum ali svejedno želim ispričati svoju priču o Dinamu i Ademiju. Zato sam se i logirao.

Kao što rekoh imam ravnih 30 godina. Živim u ruralnom dijelu Hrvatske i ona sam generacija koja je odrasla uz možda najslabiji Dinamo ikad u povijesti kluba. Pričam o početku nultih kad je klub bio u bankrotu i kad se igrala liga za bedaka. Jedini izlaz i jedina nada te generacije je bio tamo neki egzotični mladi Brazilac kojeg su tada zvali ''Da Silva''. Kasnije je postao poznatiji pod nadimcima ''Eduardo'' i ''Dudu''. Svi se sjećamo žutih kopački koje su tad bile avangarda, vrhunske tehnike i najbolje realizacije u povijesti kluba i to bez ikakvog pretjerivanja. ''Fox in the box'' kakvog nikad prije i nikad poslije nismo vidjeli u HNL-u.

Pošto sam živio u dalmatinskoj zabiti i pošto tada nigdje nisam mogao kupiti originalni dinamov dres kupio sam praznu bijelu majicu koju sam platio 15 kuna. Sjećam se cijene te majice koja je bila predodređena za tada aktualni dinamov gostujući bijeli dres. Plavim flomasterom sam nazad napisao broj 24 i ime ''Da Silva''. Današnje generacije koje jednim klikom mogu kupiti čak i dres meksičkog drugoligaša teško mogu shvatiti ta vremena koja mojoj generaciji i nisu toliko davna. To se događalo prije manje od 20 godina. Onda je 2007. otišao taj naš heroj Da Silva u Arsenal kao zamjena za Henrya. U jednoj od zadnjih utakmica u dresu Dinama je zabio hattrick Hajduku ali se mora reći da svejedno Da Silva nije imao pravi oproštaj posvećen samo njemu.

Onda se isprofilirao Modrić koji je bio odličan igrač ali je bio prekratko u Dinamu i ni on nije imao pretjerano emotivan oproštaj. Bila je lijepa njegova zadnja utakmica protiv Rijeke ali daleko je to od nekih dubokih emocija. Teško je biti super emotivan prema igraču koji je tu samo 2-3 sezone.

Nakon toga je slijedilo mnogo godina u kojima emotivan oproštaj nije bio ni moguć zbog raznih okolnosti. Imali smo velike igrače poput Mandžukića, Badelja, Vrsaljka, Sammira, Lovrena, Kovačića, Pjace, Brozovića, Soudanija, Olma ali svi ti veliki igrači nisu imali šansu za veliki oproštaj bilo zbog prekratkog vremena provedenog u klubu bilo zbog tada izrazito negativnog stanja oko kluba.

I onda dolazi Ademijev oproštaj. Prvi put kad sam pročitao da Ademi odlazi shvatio sam to nekako olako kao da je to samo izmišljotina i kao da Ademi nikad neće otići Čak i kad je postalo sasvim jasno da uskoro odlazi moj um kao da je negirao tu činjenicu. Previše sam bio naviknut na Ademija u Dinamu i nisam ga mogao zamisliti izvan kluba. On je bio naš Totti. I onda jebiga dolazi ta utakmica sa Rijekom i konačni oproštaj Ademija od Dinama. Mislio sam iskreno da će biti sranje od oproštaja jer nisam navikao na lijepe oproštaje u Dinamu. Naviknut na razočaranja, očekivao sam 5-6 tisuća gledatelja i isforsiranu kulisu. Međutim pozitivno sam se iznenadio. Pojavio se na tribinama onaj stari dobri Dinamo koji zna ispratiti svoje legende i došlo je 11 tisuća ljudi na običnu utakmicu HNL-a. U nedjelju protiv Rijeke sigurno nije bilo pomodara, na takvu utakmicu dolaze samo pravi navijači koji su se odlučili zahvaliti kapetanu za sve što je učinio za ovaj naš klub. To je i atmosfera na utakmici dokazala. Meni je osobno ova utakmica protiv Rijeke jedna od najdražih utakmica godinama unazad. Ademi je to isto rekao kad su ga pitali za najdražu utakmicu u dinamovom dresu i nije to rekao bez razloga. Na velike utakmice dolaze razni pomodari a na ovakvu utakmicu dolaze samo pravi navijači koji znaju cijeniti pravu kvalitetu. Drago mi je i da se oprostio na ovom i ovakvom Maksimiru jer imam dojam da to ne bi bilo to da se oprostio na nekoj modernoj areni. Tamo bi to izgledalo previše obično i uobičajeno. Ovaj polurazrušeni Maksimir i koreografija Boysa kao da su dali dodatnu notu romantike oproštaju kapetana Ademija. Naš razrušeni nesavršeni Maksimir je na trenutak izgledao savršeno, kao da bolji nikad nije ni mogao biti. Odrastao sam čovjek ali su me tokom utakmice protiv Rijeke nenadano emocije preplavile i zaplakao sam kao dijete u dva navrata. Vjerojatno je to zato jer od oproštaja Ademija nisam očekivao ništa a dobio sam sve. Od naizgled obične utakmice sa Rijekom za koju sam mislio da ću je zaboraviti za 5 dana dobio sam veliku utakmicu koju ću pamtiti cijeli život.

A što se tiče samog Ademija pogledajte zadnji intervju za dinamov službeni Youtube kanal. Kad ga pred kraj intervjua novinar pita za najdražu utakmicu u dresu Dinama sugerirajući na velike europske pobjede Ademi spominje HNL i zadnje 3 utakmice prošle sezone sa Goricom, Rijekom i Šibenikom. Klasični Ademi: nepretenciozan igrač koji cijeni svaku utakmicu i kojemu je ista utakmica protiv Gorice i utakmica protiv Ronalda i Harrya Kanea. Bojim se da ćemo dugo čekati na takvog kapetana koji daje sve od sebe na svakoj utakmici i koji cijeni HNL jednako kao najveće svjetske arene. Bez ikakve patetike mora se reći da je Ademi bio kapetan u pravom smislu te riječi i da je obilježio cijelo jedno desetljeće velikog kluba kao što je Dinamo.