Hvala, nisam ni provjerila HRT

Ima netko kakav stream?

Ima netko preporuku za seriju sličnu Faudi? Znam da se spominjala Tehran, ali nije me baš osvojila pa tražim dalje. Više me zanima nešto što se fokusira baš na terorizam i razne terorističke skupine.
Što se te tematike tiče preporuka od mene za seriju Kalifat na Netflixu koja se bavi ISIL-om, ne znam je li ju netko već spomenuo ranije. Inspirirana je stvarnim događajima. Napeto, surovo, drži pažnju.

Dragi Zonaši, sretan i blagoslovljen Uskrs vama i vašim obiteljima!

Ja kad idem van, a neka cura ne želi prihvatiti cugu koju joj pošaljem, pokažem joj da člansku iskaznicu Dinama i onda popusti. — Mali dioničar

Kao žensko potvrđujem da ovo pali.

Kakav gospodski doček, hvala. Definitivno nema potrebe za persiranjem, kako prema svima tako i prema meni. Ne želim biti jabuka razdora ovdje haha

Hvala dečki na lijepim riječima i dobrodošlici. :)
Čitati vas uvijek nekako stignem, ali za napisati nešto pametno ipak treba malo više vremena, iako vjerujem da ću postati malo aktivnija i po tom pitanju.

Možda je i zabrinjavajuće koliko vremena provodim na zoni, iako nikad ništa ne pišem. Čak je i registracija pala tek nedavno iako vas čitam svakodnevno već koju godinu. Ovu temu iskopavam tamo negdje sa šeste stranice svih tema i budući da me pogodila vijest o odlasku Kapetana odlučujem se podijeliti s vama svoju priču. Možda i nije nešto posebna i zanimljiva kao neke, ali se poklapa s Kapetanovom erom u klubu pa ju evo pišem.

Dobro, priča nije krenula baš te godine. Moji su bili Dinamovci oduvijek. Tata je kao mlađi išao na Dinamo, ali je to lagano prestalo kad je dobio nas. Prestao je ići na utakmice, ali se TV doma uvijek zelenio. Tada su se i HNL i LP još prenosili na HRT-u pa se pol tjedna navečer gledao samo nogomet. Stalno neke utakmice i stalno moje riječi "šta ne možeš samo na kraju vidjeti koji je bio rezultat?" Naravno da nije mogao, on je gledao, a onda skupa s njim i ja. Tako da ni ne znam koja je bila prva utakmica Dinama. Gledajući tako godinama skužim pa dobro možda ovo i nije tako dosadno. Kako mi je nogomet postajao sve zanimljiviji tako su i moja zapitkivanja postala sve češća. Sjećam se kad sam prvi put pitala šta je zaleđe? Tata strpljivo objasni. Nakon par minuta komentator spomene offside. "Tata, a šta je offside?" I njegove blago iznervirane riječi pa jesam li ti sad objašnjavao. Ok, zaleđe i offside su ista stvar. Prva nogometna lekcija naučena.

I tako, gledala se svaka Dinamova utakmica, a ja uskoro od tate dobivam i prvi Dinamov dres. Diadorin dres dugih rukava koji i danas ima posebno mjesto u srcu baš zato što je prvi. Dinamo volim, Dinamo pratim, zbog Dinama se veselim i plačem, ali kako tata nije išao na utakmice ni u meni nikad nije postojala ta želja, bilo mi je dovoljno zadovoljavajuće sve pratiti preko TV-a. I polako dolazi ta, za mene sudbonosna, 2010. godina i utakmica protiv Villarreala. Sjećam se da je bio početak tjedna negdje i pita me tata jel želim ići s njim na utakmicu. Ja jedva dočekala sutradan školu da se pohvalim kako me tata vodi na utakmicu, a dočekalo me samo izrugivanje jer "zašto idem kad će Dinamo ionako izgubiti".

Došao je dan utakmice, 16.9.2010., datum koji ću pamtiti zauvijek. Sjećam se redova ispred istoka dok su ljudi kupovali karte, a onda ulazak na stadion i prvo penjanje stepenicama kojima ću kroz naredne godine proći još stotine i stotine puta, a tada to nisam mogla ni slutiti. Čujem ljude, osjeti se uzbuđenje pred utakmicu, izbijamo na istok i ugledam zelenilo pred sobom. Ono zelenilo koje sam godinama gledala samo na TV-u sad je napokon bilo preda mnom, a onda pogled desno na sjever. Prošli su me trnci i tad sam shvatila sa svojih 13 godina da je to to. Da sam ja dio Dinama i Dinamo je dio mene, od toga dana baš istinski i da će tako biti dok sam živa. Svi znamo kako je utakmica završila. Stajalo se cijelo vrijeme, ja na stolici iza tate s rukama njemu oko vrata. Emocije proživljene na toj utakmici kupile su me zauvijek. Istok je postao moja tribina. Svaka nova utakmica i penjanje njegovim stepenicama u meni su budile isti osjećaj. Kao kad se vraćaš doma nakon dugog puta, mjesto gdje napokon pripadaš. Odlazim previše u patetiku, ali nema utakmice ni danas, kada sam na sjeveru, a da u sebi ne pozdravim istok i ne prisjetim se svih uspomena s te tribine. Na sjever se nije bilo teško naviknuti i osjećam se dijelom i te tribine, ali za istokom ću uvijek žaliti. A zašto volim Dinamo? Jednom riječju se ne može opisati, ali ovaj tekst je to pokušao. Dinamo je dio mog identiteta, pripadnost, emocija. Zbog Dinama živim, a volim vjerovati i da on živi (bar dijelom) zahvaljujući meni, jer Dinamo smo svi mi, što smo dokazali i zadnjih dana.

Ademi je bio prisutan na mojoj prvoj utakmici na Maksimiru, a ja ovo pišem sa suzama u očima jer znam da me uskoro čeka oproštaj, oproštaj od zadnjeg djelića s te utakmice, Kapetana. On je mene dočekao na Maksimiru, a ja ću njega ispratiti, 13 godina kasnije. Sretnih 13, čarobnih 13. Hvala Kapetanu na predivnim godinama i svemu što je dao klubu.

Danas su se raspištoljili s obavijestima pa možda bude uskoro i za Chelsea... Vjerojatno subota, nakon što prođe tekma s Rijekom, nema smisla da prodaja krene tek u ponedjeljak ako igramo u utorak.

Evo novi kanal
https://www.twitch.tv/bembarastreams

Slažem se da ljude treba naučiti kako se ponašati na sjeveru, ali isto tako ako imaju bar malo soli u glavi i ako dolaze na navijačku tribinu trebali bi biti svjesni da neka pravila postoje i da bi ih se trebalo pridržavati. Moja tribina je bila istok, ali eto me sad na sjeveru i na meni je da se prilagodim toj tribini. Ako je pravilo da nema snimanja onda neću snimati. Ako se sprema koreografija onda pratim upute. Ono, stvarno nije teško. Na utakmici protiv Osijeka kad se spremala koreografija većina ljudi kad su došli do svoje sjedalice vide neki papirić zalijepljen za nju, otrgu i lijepo pod guzicu da si hlače ne zaprljaju... I sve to dok se ljudi jasno i glasno deru s megafona da se koreografija ne dira dok se ne da znak. Dakle ne može se reći da ih nitko nije naučio pa nisu znali kako se ponašati, nego neke jednostavno nije briga. A ako si netko ne želi isprljati hlače nek si ponese novine ili maramicu pa sjedne na njih.

Ne samo jučer i ne samo turisti. Imam osjećaj da nitko ne poštuje tu zabranu snimanja. Jučer se čovjek okrenuo direkt prema meni i snimao me bez pardona par sekundi.