09.04.1986. Dinamo - zvezda 4:0
Stanislav Komočar je slovenski nogometaš rođen 1967. godine, a za Dinamo je nastupao u dva navrata – u sezoni 1985/86. i u sezoni 1989/90. U klub je stigao iz ljubljanske Olimpije, a između dva boravka na Maksimiru također je igrao u Olimpiji, a u zimskom prijelaznom roku sezone 1989/90. opet odlazi u Olimpiju. Karijeru je završio 1998. u HIT Gorici.
U bivšoj jugoslavenskoj Prvoj nogometnoj ligi, jednoj od najboljih u to vrijeme u Europi (igrači su morali ostajati u klubovima do 28, godine i tek onda su mogli biti transferirani u inozemstvo, op. p.), glasine o njegovom talentu brzo su se širile. Tinejdžerske godine proveo je u Zagrebu, u dresu Dinama, dijeleći svlačionicu sa Srećkom Кatanecom, ali pod trenerskom palicom Miroslava Ćire Blaževića uzalud je tražio put do ostvarenja svojih snova.
Njegova nogmetna karijera nije dugo trajala, ali malo je znano da je postao sjajan profesionalni vojnik koji je sudjelovao u mnogim mirovnim misijama snaga Ujedinjenih naroda. Uniformu slovenskoj vojnika obukao je početkom devedesetih godina, odmah nakon agresije JNA na Sloveniju. Postalo je pripadnik specijalnih jedinica.
Sudjelovao je u vojnim misijama UN-a u Norveškoj, Libanonu, Afganistanu…
U razgovoru za slovenski Sportal bio je jako zanimljiv:
“Sa 16 godina sam igrao u Prvoj jugoslavenskoj ligi za Olimpiju. Tada je bilo drugačije. Moj tadašnji trener Radoslav Bečejac, moj drugi otac, odgajao je mnoge dobre igrače. Tada smo kvalitetnije trenirali, bilo mnogo manje roditeljskog utjecaja. Danas, kada vidim kako se radi s djecom, prepoznajem da će ta djeca nositi frustracije iz djetinjstva zbog sporta”, počinje priču Komočar.
Ostao je zapamćen jedan pogodak Komočara za Dinamo, u polufinalu Kupa protiv Crvene zvezde. Bilo je 4-0 za Dinamo a posljednji Dinamov gol dao je baš Komočar.
Neuspješna epizoda u Zagrebu u Dinamu pod vodstvom Ćire Blaževića nastavila se u Ljubljani, gdje Olimpija nije isplaćivala plaću, pa su igrači štrajkali i zbog toga su dobili otkaze.
“Potom je počela agresija na Sloveniju. Tada nisam ni znao hoću li se baviti sportom ili policijom. Policija je kod nas obiteljski biznis i tradicija, svi su bili policajci. Sve sam imao kod kuće – uniforme, oružje, rekvizite…”. I tako, Komočar je postao dio specijalne jedinice Moris i ostao je u službi. Ipak, tijekom 1998. godine, zamrzao je svoj status u vojsci i odigrao dio sezone za Goricu. Ali vojska je postala njegov život.
“Puno je adrenalina. Volim energiju kod ljudi. Uvek sam imao dobre zapovjednike”, priča Komočar. Misije su ga vodile od Afganistana, preko Afrike, do Kosova. Bio je u Libanonu, bio je na granici Sudana i Čada.
“Vjerujte mi, u tim krajevima, kada vidite mrtvog čovjeka na putu, to je kao da ste kod nas vidjeli mrtvog psa. I djeca od 13, 14 godina nose oružje i mlate puškama. Sve vas to šokira, ali i ojača. Najgore je ipak bilo u Afganistanu. Tamo shvatite koliko ste prolazni. Pričali smo s Talijanima koji su nam rekli da im za dva dana ističe rok i završavaju misiju. Već popodne istog dana više ih nismo vidjeli. Njihova misija je završena. Poginuli su”.