• OBIGB
    222
    Otvaram ovu temu sa svrhom upoznavanja novih generacija s likom i djelom grupe iz nekih prijašnjih vremena (ekipe, gostovanja, izgled tribine, prve udruge i sl.). Vjerujem da će se dosta starije ekipe pridružit sa slikama i pričama. Jedan od primarnih ciljeva ovog topica je aktivne i neaktivne clanove grupe usmjerit na ovaj forum a ne na neke druge stranice poput balkanskih navijača, ultras tifa, forum hr-a gdje se dobar dio upisa svede na rasprave moj tata je jači od tvog i eeee kaad sam ja bio. Vjerujem da ce to moderatori rješavat u startu.
  • mrtva straža
    229
    Da probijemo led.

    Veljača 2004. Široki Brijeg, Dinamo-Hajduk, Turnir Gojko Šušak.

    Stigli smo kombijem za kojeg je nevjerojatno da je uopće ostao u voznom stanju od Zagreba do Širokog Brijega. Vrata se nisu otvarala, stakla jeftino zatamnjena, jedva vidiš van, unutrašnjost pohabana. Disfunkcionalna krama u punom smislu tih riječi. Jedno od najgorih prijevoznih sredstva s kojima sam imao nesreću putovati.
    Ekipa miješana, nas nekoliko iz ZCB i par Sepri. Pretpostavili smo da ćemo već putem naletjeti na neku putujuću ekipu tovara, ali baš se ništa zanimljivo nije dogodilo. Utakmica se igrala, koliko se sjećam, oko tri sata popodne, a mi smo u Široki stigli ujutro. U gradu je već bilo dosta naše ekipe, a oko stadiona i običnih navijača oba kluba. Običan svijet naravno nismo dirali. Iako su ovakve utakmice predstavljale idealnu pozornicu za susrete „ekipa“, Torce nije bilo na vidiku. Svega nekoliko (lokalnih) grupica koje smo lakoćom rastjerali, procijenivši da bi mogli biti „ozbiljniji“ navijači. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali čini mi se da su nam se u jednom trenutku provukla mostarska Torca. No, dok smo se mi dotrčali, oni su već bili u sigurnosti njihove tribine. Šteta.
    No, na naše iznenađenje, to je bilo manje-više to iako se pomalo pompozno najavljivao masovni i organizirani dolazak Torcide. Nama je to djelovalo kao alibi, jer ukoliko želiš izbjeći direktnu konfrontaciju, plasiraš lijepo u medije da se i gdje se okupljate i policija će se pobrinuti za sve ostalo. Mi smo s druge strane pristizali u manjim grupicama. Tih godina smo u niz navrata na sličan način upadali u druge gradove.
    Cijelo vrijeme očekivao se veliki obračun, ali kako su prolazili sati, škvadra je postala sve nestrpljivija. Budući da se i približavala utakmica, većina ekipe već je lagano ušla na tribinu. U bircu i oko birca pod tribinom ostalo nas je točno 24. Znam, jer sam nas prebrojao, pomalo strahujući da bi nam se to moglo obiti o glavu - ako Torca masovno uleti. I u jednom trenutku, kada se okolina stadiona već dobrano ispraznila, začula se pjesma (možda i zvuk bubnjeva, ne sjećam se više) - Evo zore, evo dana evo splitskih huligana. Kao što sam i pretpostavio, prema nama se kretala negdje van grada okupljena tovarska ekipa, prema njihovim kasnijim procjenama 200-300 ljudi. Neki su imali kapuljače, neki su bili naoružani. Priznajem da je prizor u najmanju ruku izazivao respekt. Pomislio sam da smo se fino zajebali i da ćemo teško dobiti ovu bitku, iako je ekipa bila vrhunska. Osobitu bojazan je izazivala činjenica da sam u ruksaku imao redom slijedeće krpe – mali ZCB, našu malu zastavu s grbom grada Zagreba te Purgeri. Da sam pao s tim transparentima, koji su do tada slučajno ostali s nama, mogao sam uredno skočit u prvi hercegovački bunar. Nije bilo druge do brzo stavit ruksak pod jaknu i dobro je zakopčati. Tako sam u tom metežu sudjelovao s takvim “bremenom“ na leđima. Nikom poželjeti.
    Uzeli smo stolice i lagano se postavili u obrambeni gard, ne srljajući naprijed. Tovari, iako ih su bili višestruko brojniji, nisu osobito žustro kretali prema nama. Dapače, s obzirom na odnose, trebali su nas (pokušati) pomesti. Kada su pak malo življe krenuli naprijed, a mi se pripremili za defenzivu, na njih je uletjelo pa brat bratu 10-20 pandura i raspršilo ih kao onaj ručni puhač lišće. Ostali smo zatečeni takvim „povlačenjem“, ali smo se vrlo brzo sjurili na manje grupice tovara koje su imale nesreću ostati na pravcu prema nama. Njih smo relativno lako apsolvirali, ali da budem iskren nije ih bilo tako mnogo. Onda je pak murija krenula na nas, par naših je palo i jedan ili dvoje su zatvoreni u maricu. Tu je došlo do konfrontacije s murijom, koju smo u jednom momentu uspjeli dobrano potisnuti i pritom silom izvući naše iz marica. Uslijedilo je tada nešto sitno nabacivanja flašama i stolicama s tovarima na tribini, par zaletavanja u tom pravcu i to je bilo sve. Onu raspršenu veću grupu Torce nismo dalje vidjeli. U jednom trenutku pristiglo je ozbiljnije pandursko pojačanje pa smo se povukli prema našoj tribini. Tada sam skinuo ruksak s navedenim transparentima i za svaki slučaj bacio ga preko ograde na našu tribinu. Na kraju smo se gotovo svi probili na stadion, a kao što je poznato utakmice je bila prekinuta kada je bačen nož u teren.
    Poslije tekme pokvario nam se kombi pa smo se natrpali u aute i spavali kod B…… u Mostaru. Drugi dan vratili smo se dobrano siti i napojeni u Široki po popravljeni kombi i pravac Zagreb. Opalili veliki grafit ZCB kod Knina, popili par piva i uspjeli se s tom kramom od kombija dovući doma. Možda je to bila i najveća pobjeda tog gostovanja. Tovari su tada sasvim razočarali.
  • ZGV
    2.1k
    evo jedna od mojih koju sam iskopirao sa jednog drugog foruma gdje sam pisao nekad...

    Mislim da je sezona 98/99, ali nisam 100 posto siguran.
    Proljetne pripreme Dinama u Istri.
    Igrale su se tri utakmice, prva u Puli protiv Istre, druga u Pazinu protiv Pazinke i treća u Rijeci na Krimeji protiv Orijenta.
    Nas jedno desetak se jedno tri četiri dana klošarilo tamo, a baza nam je bio stan u Ičićima od T iz Španskog koji je studirao u Opatiji.
    Ne sjećam se svih detalja pošto je to bilo jako davno, ali se dobro sjećam da nam je prijevoz bio stari Ford Taurnus koji je vozio skins B, sa njim je bio i S iz N. Gradiške, a oni su došli nakon tekme u Puli.
    Nas desetak se vozlo od Ičića do Pazina na tekmu i natrag po luđačkoj kiši, svi mokri, skeljeni jedan na drugog u tom Fordu, to je bilo baš prava old school spika...
    Posebno mi je u sjećanju ostala prijateljska trening utakmica protiv Orijenta na Krimeji.
    Krenuli smo iz Ičića gradskim busem do Rijeke, naravno švercanje i tu smo se skoro otukli s kondukterima, ali smo to nekak izgladili.
    Po Rijeci prije tekme nismo naletii na nikakve navijače, iako smo bili dosta mladi, bili smo već relativno iskusni na cesti.
    Na tekmi normalno zajebancija, upad nismo platili.
    Onaj najzanimljiviji dio je bio nakon tekme.
    Nas murija pušta van i uputi nas na busnu stanicu da čekamo bus za grad koji fura do gl. kolodvora, jer za negdje sat vremena smo imali vlak.
    Mi onak malo zbunjeni jer smo primjetili da se neki čudni likovi tamo motaju ipak krenemo do busne stanice, ali ipak odlučimo pješke do grada nizbrdo.
    Murijaci su nas pustili bez pratnje.
    Skužimo da su ovi krenuli za nama i odmah se vraćamo do križanja i zaletavamo na njih.
    Šora je bila kvalitetna, podjednaka, ali su panduri uletjeli i tada smo ipak dobili pratnju do kolodvora.
    Odmah smo se ukrcali u vlak, naravno bez karata koji je krenuo za jedno deset minuta.
    Riječani su ušli na početak vlaka i krenuli prema nama, po godinama i izgledu su bili dosta stariji od nas.
    Pošto je u vlaku jako malo mjesta u onom hodniku, uspjeli smo ih nekako stisnut prema natrag, bila je kvalitetna peglaona, murije nigdje nije bilo i netko je povukao ručnu, nije bitno dali mi ili oni, ne sjećam se više.
    To je bilo kod onog podvožnjaka na izlazu iz stanice.
    Oni su izletili van iz vlaka i porazbijali nekoliko prozora. U tom trenutku dotrčavaju panduri iz zgrade kolodvora i ne znam iz kojeg razloga nas izvlače van iz vlaka i vraćaju na kolodvor.
    Sjebali su i sebe i nas jer smo čekali idući vlak do ponoći, a i oni s nama.
    Kako smo čekali taj vlak jedno pet sati u jednom trenutku su do nas došli i Red Fuckersi, navijači Orijenta. Njih nekoliko, dosta starijih od nas tada, sjećam se jednog u plavoj spitfajerici sa nekim prastrim crvenim amblemom RF na rukavu, pričali su nam o tome kako oni mrze Rijeku i Armadu, da nemogu živjet s njima, oni su Talijani, mi smo Hrvati, malo isprana spika, al ajde nek im bude…jako mi je dobro ostalo u sjećanju da su pri odlasku sa kolodvora pjevali Volim te Dinamo…
  • ŠKORPIONI ZAGREB
    45
    Premda sam bio na utakmici sa starim i sjecam se svega kaj se događalo taj dan od jutra kad sam se probudio bilo je na radio cibona i na htv o neredima po gradu odnosno o razbijenim tovarima ali kak sam bio jos mali klinac nisam bas sve uspio pohvatati.ostalo mi je urezano kako smo se stari i ja vozili 17com od jaruna i na stanici tadašnjoj Trg Burze u tramvaj je pretpostavljam iz traume uletio jedan tovar sa onom mrežom na glavi i slomljenom rukom ali vec na stanici nakon te onoj kod đamije uletilo je mislim jedno 3/4 mlađa dečka i još dodatno razvalilo tog jadnog tovara do te mjere da je moj stari inače jedan od vecih mrzitelja rivala nam s juga ustao i reko dobro je decki dosta je pa je skoro i on po glavi dobio... Do Borongaja sam vidio još sigurno tri gaženja tovara po razlicitim mjestima i nakraju kad smo vec stigli do ulaza na tribinu vidim ja starog kak se neš komeša i iz carape vadi nekakv skalpel i baca ga pored neke kante za smeće uz naravno prijetnje ak buš reko staroj najebo si... Tako sam ja svojim ocima imo sam 7 god doživio KRVAVI DERBI a jednom prilikom si mi ti R(ZGV) prico o cijelom danu tom i večer prije i sve kako se taj dan akcijalo pa ako ti se da napisi koju o tome da se stariji prisjete a mlađi procitaju kako je to izgledalo.
  • OBIGB
    222
    @Mrtva straža

    Vidim da si spomenuo ZCBe...kad uhvatiš vremena, napiši ukratko tko su bili, kad i kako su nastali, kad su prestali s djelovanjem kao ekipa pod tim imenom i sl. stvari koje su dio povijesti grupe BBB i nisu problematične za pisanje...a svakako bi ih trebalo spomenut ovdje...ZGV isto može napisat dosta o ovoj ekipi...
  • ZGV
    2.1k
    evo i još jedan copy/paste sa foruma...
    ovo je doduše pri
    Evo da se ja uključim sa jednom pričom koju već dugo planiram napisati, a evo uspio sam i uhvatiti vremena.
    Meni jedna od najvećih avantura i zajebancija u životu...

    Škotska-Hrvatska 01.09.2001 (0:0) i San Marino-Hrvatska 04.09.2001 (0:3)

    Za ovo gostovanje sam se počeo pripremati nekoliko mjeseci unaprijed, skupljajući lovu na sve moguće načine.
    Zbog nekakvog kolokvija iz matematike nisam otišao s dečkima u Tallin u Estoniju na utakmicu Flora-Dinamo, ali mi je zato ostalo više love za Škotsku.
    Krenuo sam autostopom kako sam i planirao (tada još nije bilo jeftinih avio kompanija) tjedan dana prije utakmice, u subotu 25.08.
    Htio sam proći Škotsku, pa mi je plan bio obići Edinburgh i Glasgow. Oo što sam naumio to sam i ostvario, krenuo sam autostopom od Zagreba.
    Ubrzo mi je stao neki čovjek iz Tuzle koji je išao na posao u Njemačku, točnije u Zweibrücken prije Saarbbrückena u Njemačkoj, na granici prema Francuskoj. Tamo sam stigao oko 19, 19:30 isti dan s namjerom stopirati dalje do Callaisa u Francuskoj. Dalje mi staje neki crnac koji ide u Sarbrücken, ali za dva sata ide dalje prema Bruxellesu i da će me povest ako želim na što sam pristao.
    Vozili smo kroz Njemačku, Luxemburg i Belgiju. Na kraju je rekao da ide do Antwerpena, pa me ostavio ispred Bruxellesa. Od vode koju sam pio kroz Njemačku me uhvatio proljev, ali to sam nekako riješio u šumi punoj kopriva uz cestu...gadno iskustvo za moje noge.
    Nastavio sam dalje prema Gentu, te me kroz 30ak minuta neki čovjek odveo na cestu prema obali, tj. Za Calais. Ubrzo mi staje neka francuska obitelj i voze me do Calaisa. Oko 1:30 sam došao u Calais, no neiskusan nisam znao da je luka izvan grada. Cijelu noć sam proveo na želj. stanici misleći da je to luka. Ujuro sam skužio gdje sam, te neki mali papirić na engleskom na kojem piše da bus za luku stoji na željezničkoj stanici i da je „free“. U luci sam kupio kartu za trajekt (175 franaka) i ukrcao se.
    Došavši u Dover na sebe sam obukao Hrvatski dres i nastavio stopirati prema Londonu, nadajući se da će mi netko ubrzo stati. Tek za tri sata mi staje kamion austrijskih registracija i unutra naravno Hrvat, te me vozi ispred Londona na obilaznicu. Kako sam ušao u kamion počinje kiša, ali nisam htio obući tenisice već sam nastavio dalje u sandalama, jer su mi noge bile potpuno prljave.
    Iskrcao sam se ispred Londona po najvećem pljusku i ubrzo sam bio skroz mokar.
    Stopirao sam ispod nekakvog mosta, tunela, na autocesti sa pet traka gdje nitko ne vozi ispod 120 km/h, no nisam gubio nadu niti živce. Na sreću za 30ak minuta mi staje kamiondžija, protestant iz Belfasta, ok tip. Kada sam mu ispričao od kuda sam i kuda idem, te zašto idem dao mi je 20 funti da imam za hranu i cugu.
    Oko samog Londona smo se vozili 2-3 sata. Nastavio sam na auocesti M8 prema sjeveru, promjenivši nekoliko automobila. Imao sam 2-3 sata do mraka, te mi staje murija i provjerivši podatkei vizu voze me dalje do nekakve benziske pumpe da ne poginem na sred ceste. Dalje sam stopirao na brzoj traci (nisam uopće primjetio), te mi staju neki baka i deda u Peugeotu, te idu skroz prema Newcastleu na sjeveru. Odlično!!!
    Kupili su na idućoj benziskoj pumpi klopu, sok i sendviče, te sam nakon toga zaspao u autu.
    Pri kraju puta su mi ponudili akko hoću prespavati kod njih kaj što sam bez dvoumljenja prihvatio. Trabao mi je tuš i dobar san.
    Ujutro nakon doručka gospodin James (tako se zvao deda) me je odveo na autocestu, te sam nastavio prema Edinburghu.
    Nakon 10 minuta mi staje kamion i za 2-3 sata sam bio u Edinburghu.
    Uzeo sam sobu u Youth hostelu i krenuo nu obilazak grada.
    Edinburgh nije velik grad, bez problema ga se mož pješice proći. Najveća znamenitost je dvorac u samom centru grada, te park iza njega.

    Cijeli grad sam uspio obići kroz 2 i pol dana koliko sam tamo proveo. Pokupovao sam neke suvenire i krenuo prema Glasgowu, naravno stopom. Ubrzo sam stigao u Glasgow, pronašao hostel i platio si sobu. Još nie bilo nikoga od navijača iz Hrvatske.
    Kasnije sam pronašao Brzen Head pub u kvartu Gorbals, okupljalište Celticovih navijača.
    Upoznao sam dosta ljudi tamo, a briju samo na Celtic i Irsku, a Škotska ih apsolutno ne zanima.
    Kada sam spomenuo da sam iz Hrvatske i da sam došao na utakmicu bili su jako gostoljubivi, iako su u početku mislili da sam Njemac!!!
    Neki tip mi je čak dao broj telefona da se nađemo drugi dan, pa da će plaćati runde.
    Unutrašnjost puba je prepuna šalova klubova iz cijelog svijeta, pa su dobili još jedan-Dinamov.
    Vrijeme je bilo promjenjivo, neki su hodali u jaknama, neki u kratkim rukavima, bilo je čisto ugodno u majici sa dugim rukavima.
    Drugi dan sam sreo dvojicu poznanika iz Zagreba koji su spavali na klupicama na putu prema Celtic parku, također su došli na utakmicu.
    Dečki su došli avionom, ali spavaju u parku. Trebali su se kasnije naći sa nekim gastarbajterima iz Njemačke. Tipovi su bili totalni idioti, ali smo ih iskoristili za bresplatno spavanje barem jednu noć.
    Noć prije je stigla i Armada u dva kombija i autu. Prva scena koju sam vidio kada sam izašao ujutro iz hostela su pijani Riječani koji spavaju u autu i pored njih nekoliko demižona crnog Lovranskog...
    Otišli smo do Pertha (malo mjestašce na putu prema Aberdeenu) gdje je igrala mlada repka.
    I to sam išao stopom. Stavri sam spremio kod tih gastića u auto dok ne dođu dečki sa busevima iz Zagreba.
    Kada sam išao po stvari malo sam isprobao onako pijan Fabiju sa volanom na desnoj strani po parkingu, sve je prošlo ok iako sam bio blizu da otkinem nekoliko retrovizora. Stvari sam prebacio u prvi od dva busa koji us došli u Škotsku. Na mladima su još bili i Vinkovčani koji su došli kombijem. Tekma je završila 1:1, a mi smo busem otišli do Glasgowa. Tu večer prije utakmice sam se skrpao zajedno sa F....m iz Rijeke kod neke ekipe u sobu.
    Ujutro na besplatan doručak. To jutro sam i sreo ostatak ekipe s kojima ću provesti idućih tjedan dana.
    Tu su bili J...ć, Ž...a i P..a iz Torcide Zg, J..o iz Brodarice, Novaljci, B..i i još puno drugih.
    Već ujutro je ekipa bila mortus pijana.
    Ostavio sam stvari u drugom busu gdje je bila ta cijela ekipa i otišli smo do grada.
    U prvom dućanu smo kupili hrpu piva i viskija. U centru smo otišli u Iron Horse pub gdje se zagrijavao Tartan Army.

    Većina Tartan Army ekipe dolazi iz drugih gradova Škotske, u Glasgowu ih skoro pa uopće nema. Odmah je stvorena prijateljska atmosfera, a i pozvani smo na party nakon utakmice.
    U pubu sam sreo V...eka i raširili smo zastavu preko zida.
    Stadion Hampden, Škotski hram nogometa park je dosta udaljen od centra grada, pa smo krenuli oko pola 2 do stadiona, tekma je bila u 3 popodne.
    Sve oko nas je bilo puno Škota, a u jednoj maloj ulici smo imali svoj show. Tu sam sreo M...ta, pa smo popili još pokoju pintu Tennentsa, te se uputili prema stadionu.
    Tekma kao tekma nije bila ništa posebno, niti je naša atmosfera bila nešto jer uz standardnu navijačku ekipu je bilo puno turista i gastarbajtera.
    Nakon utakmice smo se vrtaili u Iron Horse pub na party, tamo je bilo baš pravo navijačko ludilo koje je trajalo dugo u noć.

    U pubu bi bili do jutra da se nismo dogovorili sa šoferom busa da u 23 sata krećemo prema Hrvatskoj.
    Na putu prema Hrvatskoj se u busu formirala ekipa koja će otići u San Marino na iduću utakmicu koja je za 4-5 dana.
    Bilo nas je 11 iz busa, mješano BBB i Torcida.
    Išli su K..i, J...ć, B...t Š., Novaljci, Žv..a iz T ZG, J..o iz Brodarice, Mali Čazmanac, V...r iz Zaprešića, P...lov iz T Zg i ja.
    Kada smo došli do Villacha u Austriji izašli smo, te smo krenuli stopom do Udina i nakon 1,5 sata nam je stao neki talijan koji nas odveo do Udina. Sreli smo se sa ostalima kod kolodvora u Udinama minutu prije nego je stigao vlak. Švercali smo se u vlakovima skroz o Riminija na Jadranskoj obali koji je blizu San Marina. Oko 8 navečer smo stigli tamo izmjenivši između 5 i 10 vlakova putem. Za ono malo novaca koje smo imali kupili smo cugu (viski i pive), te smo računali da nam nešto sitno ostane za idućih par dana. Čim smo došli do plaže uletili smo u more, te nakon toga zaspali na ležaljkama.
    Po noći je bilo jako hladno, a smješteni smo bili na 11 km dugoj pješčanoj plaži.
    Cijela plaža su u stvari privatni posjedi koji se iznajmljuju kupačima preko dana. Ujutro smo primjetili da nam je netko maznuo dva ruksaka (J...ćev i moj). U mojoj torbi ije bilo nekih vrijednosti osim par novih majica koje sam kupio u Škotskoj, ali J..a je imao dokumente i fotić. Kada su išli dečki ujutro prijaviti krađu na muriju u povratku su našli torbe na početku plaže i sve je bilo na mjestu, nedostajao je samo fotić i neke stare hlače.
    Tri dana smo klošarili na toj plaži, a uopće nismo primjetili da su igrači u hotelu iza nas. Zadnja noć je bila najgora, kiša nas je prala cijelu noć, ali smo pokrali suncobrane i cerade itako se barem malo zaštitili. Igrači nam nisu baš izašli u susret kada smo ih tražili za pomoć. Bili smo mokri, gladni, žedni i ludi od cijelog puta. Sva sreća razvedrilo se i mi smo krenuli prema San Marinu. To jutro smo sreli J...ta iz Šibenika te još neke Funcute i Torcidaše iz Splita. Nas već sada 15ak se vozilo sa 4 karte u busu prema San Marinu.
    U San Marinu smo degustirali likere na „tašte“, te smo za 20 DEM kupili dva viskija i litru vina, zadnji mesni narezak smo podjelili na 9 dijelova i to pojeli bez kruha. Navijačka solidarnost!!!

    Normalno, od alkohola na gotovo prazan želudac smo se razbili kao avioni.
    Na utakmici je bila ludnica, puno bolja ekipa nego u Škotskoj, pjesma je bila cijalo vrijeme i rezultat 0:3 za nas.
    Za doma sam se ubacio Vinkovčanima u kombi, te nakon gotovo dva tjedna sam došao doma, ujutro 06.09.2001.
  • ZGV
    2.1k
    Baš smo neki dan evoluirali uspomene prijw tekme sa Norvežanima...
    p2wqvp6pjs740nbe.jpg
    wsvyz2ieim2pgpa3.jpg
    bqvdgm39dsrhpb62.jpg
  • mrtva straža
    229
    Nema problema. Budem sastavio neki tekst. A i ZGV neka napiše nešto.

    No, do tada evo još jedna priča koja nikada nije objavljena. Gostovanje u Beogradu 2005. Iako je ZGV davno napisao izvještaj koji je publiciran i može se naći na netu, budući da je pokrenut ovakav topic, stavljam ovdje i tu priču. Neće valjda smetati. Napominjem da nije lektorirana.

    "Ova priča isključivo je moje viđenje na taj događaj, ispričan iz moje perspektive i s mojim osobnim dojmovima. Sjećanja na isti događaj variraju od čovjeka do čovjeka, i nikada nisu identična. To treba imati na umu.
    Jedan davno na forumu objavljen izvještaj napisao je frend iz ekipe i to je manje-više bilo to. Dobar izvještaj, pisan neposredno nakon gostovanja. Slikovit. No, kada sam malo bolje razmislio zapravo je vrlo malo referenci na to izrazito važno gostovanje, ne samo za našu grupu, nego bez lažne skromnosti i za cijelu navijačku scenu na prostoru bivše Juge.
    Tih godina bili smo strašno jaki. Nakon turbulentnih 90ih (mislio sam ne može biti gora represija od toga, eto prevario sam se) kada smo masovnim gostovanjima držali ona s pedesetak ljudi (jednom smo išli u Vinkovce i ja sam bio sretan kao malo dijete kada sam u vlaku izbrojao „čak“ četrdesetak ljudi), s vraćanjem imena kluba preporodili smo se. Mi mlađi koji smo stasali u tom kaosu bili smo u najboljim navijačkim godinama, stariji (od kojih mnogi i dalje idu, svaka im čast) masovno su se vratili, otvorena je udruga, napredovalo se u svim segmentima (osim koreografija, tu smo po mom mišljenju na sasvim stranom terenu, u neprirodnoj poziciji. Mene osobno nikada nisu interesirale). Gostovanja su bila za naše prilike masovna, upadali smo u gradove, odnosili pobjede. Respektirali su nas i bojali nas se. Bez lažnog pretjerivanja – s pravom. Naša ekipa ZCB (dakle ekipa, a ne podgrupa kao što se to često krivo prezentiralo, jer nikad nismo bili podgrupa već ekipa unutar grupe. Načelno smo brojali 15tak ljudi, ali su uz nas bili i mnogi drugi, no ne i mnogi koje danas povezuju s nama) bila je tada izrazito „vidljiva“ unutar grupe. Bila je to zaista strašna škvadra. Šteta što su neki pojedinci završili kako jesu, a neki otišli smjerom kojim jesu. To je valjda život.
    Tih godina više nismo osobito pratili Badel/Zagreb, barem se ja ne sjećam da jesmo. A onda je Zagreb izvukao Partizan. Čak se ne sjećam kakva je to utakmica uopće bila. Nije bilo osobito bitno. Patim da se danima ranije pričalo o odlasku, ali se ne sjećam da je bilo nekih osobitih dogovora, osima jednoga – svi koji žele idu ranojutranjim vlakom s Glavnog kolodvora. Bila to subota ili nedjelja. Nisam išao van. Bio sam previše fokusiran na sutrašnje gostovanje. Tek u kvart (Dugave) na pivo i doma. Razmišljao sam koliko će nas se sutra skupiti, koja ekipa, što spremaju za doček, kako će sve to izgledati. Klasične navijačke misli. Adrenalin je tukao snažno, zaspao sam tek oko ponoći. Ležeći u krevetu pomislio sam, kako tek snivaju ljudi koji s jutrom odlaze u pravi rat, ako sam ja ovako napet. Doduše, ja sam često bio napet pred svakojaka gostovanja (to mi je strašno išlo na živce), pa možda i nisam najbolji primjer u ovom slučaju.
    Kasno zimsko jutro se stiglo i vrlo brzo sam bio na kolodvoru. Uglavnom i inače nismo nosili obilježja, a ovaj put je izričito dogovor bio - bez ikakvih oznaka i transparenata. Treba neopaženo doći do Beograda. To su ipak „prekršili“ Jaskanci koji su došli u cugi iz noćnog izlaska, čini mi se u spitkama, s hrvatskim dresom i transpom/zastavom. Mi dakle nismo nosili mali transp ZCB, ali je zastava naše uže ekipe unutar ekipe, grb grada s natpisom Dinamom, bila s nama. S obzirom na inkognito varijantu, na kolodvoru se skupilo tek nešto više od tridesetak ljudi. No, prvorazredna ekipa. Strašna ekipa. Nas ZCB bilo je osmero. Duboko vjerujem da bi brojka bila i puno veća da je većina ljudi shvatila da se zaista ide, a i da se to ipak razglasilo. Iskreno, pomislio sam, pa kuda ćemo s ovako malim brojem, no, bez obzira na sve ipak smo krenuli. Sjećam se da je legenda grupe, H. iz Travnog, rekao nešto tipa, idemo, i da smo krenuli na peron. Murija nas je odmah registrirala i legitimirala, ali nas nisu zaustavili niti nam stvarali osobite probleme.
    Ne sjećam se da je itko nešto osobito cugao u vlaku, ne sjećam se ni da smo kupili ikakvu putnu cugu, manje-više su svi željeli biti bistre glave. Cijelo vrijeme smo se zafrkavali ponavljajući antologijsku rečenicu iz starijih priča s odlaska u Beograd – „dečki, streznite se, Ruma. Imamo fajt“. No, nismo bili ni sigurni da će nas uopće pustiti preko granice. Putom su nam se pridružili I. iz Županije i jedan dečko iz Osijeka, kojem na žalost ne pamtim ime. Respekt.
    Kada smo stigli u Vinkovce, domaći Ultrasi s kojima su se neki naši znali i čuli, došli su nas ispratiti, a donijeli su nam nešto „opreme“ (neke palice, baklje itd.). Ja osobno ništa nisam uzeo niti tražio. Kada je vlak kretao sa stanice izgledao je to kao neki odlazak na ratište. Vinkovčani stoje na peronu, mašu i hrabre, mi kroz prozor odmahujemo i dovikujemo im u poluzafrkanciji neke patriotske parole. Kasnije smo se zajebavali da je to izgledalo kao zadnja scena iz onog filma Vukovar se vraća kući, kada mali pokrene prognanički vlak prema okupiranom gradu i s podignuta dva prsta viri kroz prozor ili što li već i maše ljudima. Ali ta me scena svakako podigla. Zanimljivo je izgledalo.
    Krenuli smo iz Tovarnika prema Šidu. Dakle, to je bilo to. Nema povratka. Gostovanje tek počinje. Zajebancija je poprimila ponešto isforsirani smijeh. Svi smo bili napeti i fokusirani na ono što se približava. Na ulasku u Srbiju pojavili su se i srpski policajci. Znali su da smo u vlaku. Nije nas iznenadilo da su im naši javili, ali nas je iznenadilo da ih je koliko pamtim bilo tek dvoje – i to temeljnih policajaca. Bili su susretljivi i razgovorljivi, a činilo mi se da im se baš nije dalo biti na tom zadatku. Ne krivim ih. Jedan od njih je slušajući Mališane kako razgovaraju o europskim gostovanjima, sjetno rekao – Jebote, imamo trideset (ili koliko je već godina naveo), a jedino sam u inostranstvu bio u Vukovaru i Bjeljini“. Nasmijali smo se i utješili čovjeka. Sumnjam da smo uspjeli.
    Putem kroz Srbiju očekivali smo kakvu zasjedu, napad upad u vlak, ali se apsolutno ništa zanimljivo nije dogodilo. Iako su danima ranije kolale glasine o našem dolasku, očito ni srpski navijači nisu ozbiljno računali da ćemo na taj put stvarno i krenuti. A onda se pojavio Beograd. Doduše prvo čega se sjećam je onaj ciganski slam uz prugu, straćare i otpad prekriven tankim slojem snijega i crne snopove dima što su dizali u nebo iznad te bijede. A onda je iz vidokruga nestalo tog srednjovjekovlja i pojavila se beogradska željeznička stanica.
    Uzbuđenje je doseglo vrhunac. Grupirali smo se i napeti čekali izlaza. Da li će biti doček? Bili smo spremni na obračun, ali opet tek nas je tridesetak. Kompaktni smo, ali su nesumnjivo i oni. A brojke su nebrojeno puta kroz povijest igrale odlučujuću ulogu. No, opet ne jednom je manja, kompaktnija i spremnija grupa, preokrenula izglede i suprotno očekivanjima porazila i ponizila mnogo brojnije oponente. A ovdje su bili provjereni ljudi. Svašta se moglo očekivati.
    Izašli smo na peron. Nisam primijetio suparničke navijače. Doduše u takvim situacijama lako možeš zamijeniti obične ljude za navijače, ovisno o odjeći i interpretaciji ponašanja, ali neke veće grupe nije bilo na peronu. No, to ne znači da ih nema metar dva dalje, iza ćoška ili izvan kolodvora. Zagrmili smo „Dinamo Zagreb“ nekoliko puta, jasno dali do znanja da smo ovdje i da smo spremni na sve.
    No, umjesto beogradskih navijača, a nismo očekivali samo Grobare, dočekala nas je srpska žandarmerija, i to navodno najelitnija postrojba. Jedna od njih je raširio ruke i nasmijano uzviknuo – Dobro došli momci, dugo smo vas čekali!, te nastavio – Ajde, bacite ovde sve što imate! Koju minutu kasnije na podu pored nas bilo je pa paličica, baklji i jedan suzavac. No, ništa ozbiljno. Više simbolične prirode. Treba napomenuti da je u trenutku našeg dolaska na beogradski period do nas dotrčalo petoro naših (uglavnom Špansko čini mi se) koji nisu krenuli s nama već su kasnije sjeli u auto, došli do Rume mislim, odakle su se taksijem prebacili do Beograda i tu se spojili s nama. Respekt.
    Murija nas je krenula sprovoditi do autobusa, na izlazu smo primijetili pojedince koji su nedvojbeno bili „stražari“, ali ništa više od toga. Vozeći se kroz grad otpjevali smo koju pjesmu i to je manje-više bilo to do dvorane Pionir. Ne sjećam se da smo imali neku veću pratnju, barem ne kada se to usporedi s megalomanskim pristupom hrvatske policije. Svega par kola/kombija. Došavši do dvorane panduri su napravili špalir nastojeći nas što brže uvesti u dvoranu. Ovdje se već, ali na distanci, pojavilo nešto domaćih navijača, par auta koliko se sjećam. Izlazeći iz autobusa čuo sam nekoga od naših da je povikao „Evo ih“, da smo se svi okrenuli prema njima (realne šanse za sukob ovdje nije bilo radi broja pandura), ali da je već slijedećeg trena netko posprdno prokomentirao „Zipa kaj voze“ – bili su to nekakvi stari Stojadini koji su do tada kod nas uglavnom nestali iz uporabe. To je izazvalo smijeh. Domaći su počeli nešto gestikulirati i dovikivati, pa sam ja iz zajebancije, ali stvarno zajebancije prema njima digao dva prsta na što se jedan od drotova zapjenjen zaletio prema meni urlajući „Hoćeš da ti odsećem ta dva prsta, majku bi jebem ustašku?“ Pomislio sam da mu objasnim taj historiografski problem, ali rekoh bolje da ovog puta preskočim tu lekciju.
    U dvoranu smo bili prisiljeni ući satima ranije i tu smo skoro popizdili od čekanja. Murija je dozvolila da skupimo lovu za klopu i cugu pa su G. iz Mališana drotovi odfurali po pljeskavice i sokove. Držim ja tako Fantu u jednoj ruci, a pljeskavicu punu ajvara u drugoj i borim se da otvorim neki zajebani čep na boci, a sa strane stoji ogromni drot s heklerom pod rukom, gleda me i odjednom veli „Daj bre da ja otvorim“, otvori bocu i natoči sok u čašu i pričeka da se organiziram. Taj bi ti nedvojbeno bez razmišljanja slomio ruke i noge slijedeći tren, ali sada mi pridržava sok u ruci. Rekoh, to od hrvatske murije nikad nisam doživio.
    Iz dosade smo u jednom momentu namjeravali sjesti u formi malog slova d, ali je dođe jedan drot i pita da šta mi to radimo. Netko mu odgovori koja nam je namjera, a veli tip „Ajde bre šta pričaš, jedan levo, dva desno i eto ti U! Vraćaj nazad“ Uglavnom bilo je poprilično povoda za nasmijati se. Kada se dvorana počela puniti domaći su bili u najmanju ruku šokirani kada su nas uočili. Prvo njihovi koji su postavljali transparente, a kasnije i ostali. No, ispočetka uopće nije bilo neko posebno jako osiguranje između nas i domaćeg publike – svega jedan red specijalaca između. Ni oko wc-a na toj našoj strani nisam vidio nešto previše pandura, bilo je čak i domaćih oko mene na putu prema toaletu. Bio sam solo i pomislio, pa ovo je možda baš dobar zajeb s moje strane, ali ništa se nije zbilo. Stvarno sam se iznenadio da nas nisu pokušali tada napasti. Kasnije, kada ih se više prebacilo na našu stranu, a tu je nedvojbeno bilo „ekipe“, panduri su pojačali osiguranje stavivši tri reda specijalaca između nas i njih. Inače, domaći su meni osobno bili toliko iritantni (gotovo kao nešto kasnije Afrikanci su oni odvratnim vuvuzelama), stalno urlajući, dobacujući, gestikulirajući prema nama, do te mjere da je u valjda apsolutnom očaju nekoliko njih počeli skandirati „Niko Kranjčar“!!!. Naime, tada je Kranjčar otišao u Hajduk, pa nas je to kao trebalo pogoditi. Pjevali su „Biće Zagreb srce Srbije“, dovikivali H. iz Travna da će ga ispeći kao svinju na ražnju pritom cvileći kao prase itd. itd. Raznolik repertoar. Nakon nekog vremena idu ti na kurac.
    Na utakmici smo nešto sitno navijali, bilo je očito previše emocija za neko fokusiranje na pjesmu. Murija je kao naredila da ne smijemo spominjati Dinamo, na što smo slijedeći tren zagrmili „Dinamo Zagreb“. Toliko o tome. Mi smo pokušali razvući našu malu zastavu s grbom grada, ali su R. panduri odmah odfurali pod tribinu, gdje je dobio par udaraca i ostao bez zastave koju je „privremeno zaplijenio“ neki pijani, ali stvarno pijani drot u civilu. Smrdio je na alkohol kao kakav rezervist. Reko, vratiću je na kraju. Tako je na koncu i bilo, makar je u onom metežu na kraju skoro i ostala tamo.
    Pred kraju utakmice nas je murija krenula voditi van dvorane na vlak za Zagreb. Dakle, to nije bila naša odluka već pandurska i tu nije bilo mogućnosti za nekakve pregovore. Ja sam bio među prvima, kada su odjednom preko terena dojurila dva Grobara, preskočili tribinu i krenuli prema nama. Treba ih respektirati jer treba imati muda zaletjeti se na taj način. Jedan je bio brži, napao je M. iz ekipe (ZCB), koji ga je odgurnuo i krenuo u napad. Ja sam se sletio s tribine i pogodio ga tako da je ovaj pao niz tribinu. Drugi koji je do nas došao se spotaknuo taman na metar dva ispod mene i lijepo mi se namjestio da ga probam opaliti nogom, ali budući da sam na tren oklijevao drot me pomalo uspaničeno počeo tjerati van dvorane. R. je uzeo zastavu od pijanog drota, te su nas ubacili u autobus i prebacili na kolodvor. Tu samo na kraju bili još jedno barem dva sata. Nakon tog mini obračuna sva napetost, nervoza pa i nemojmo se lagati strah, kao da su nestali. Bez pretjerivanja, osjećao sam se ležerno i opušteno, kao da sam u Koprivnici, a ne u Beogradu. Pričali su mi ljudi da je u ratu najgore čekanje, a kad se ispali prvi metak, često nestaje te napetosti i čovjek se pribere, koliko je to moguće. Nešto slično bilo je valjda i ovdje. Kontekst naravno bitno drugačiji, principi slični.
    No, budući da nismo još izašli iz Srbije bili smo vrlo oprezni. U Zemunu su nas čekali domaći – koliko sam shvatio svi zajedno ili barem neke grupe zajedno. Vlak je prošišao kroz tamu, a sa strane sam samo vidio da lete zapaljene baklje i ništa više. Moji su tvrdili da su vidjeli i poveću skupinu ljudi, no ja nisam vidio nikoga od sjaja plamena. Pandur u vlaku je konstatirao „Ma to neki Cigani svaku sedmicu bacaju kamenice po vozovima“. Šatro. Stali smo na jednom mjestu prije Šida, možda Ruma? i rasporedili se po vratima. Magla se navukla na peron pa je bilo teško vidjeti što se zbiva. Odjednom projuri drot s kalašnjikovom, i odjuri dalje. Par trenutaka kasnije, čula se i pucnjava, što se zbilo u magli nikad nisam saznao. Mi smo ostali na položajima na vratima. Ukoliko uslijedi napad to je najbolje mjesto za obranu. No ništa se nije dogodilo.
    U Šidu smo duže stajali, neki pijani Cigo nam je odsvirao par pjesama. U Vinkovcima su nas dočekali Ultrasi ćevapima i pivom. Svaka im čast na tome. U Zagreb smo došli u jutarnjim satima. Gostovanje je izazvalo senzaciju na navijačkoj sceni, mnogo se o tome pričalo i pisalo. S naše strane sve je prošlo na najbolji mogući način. A još nas je čekao uzvrat."


    Evo jedan video s tog gostovanja. Ima još fotki koje nisu objavljene, ali možda drugom prilikom.



    https://www.youtube.com/watch?v=_8Y-gfX0iGc
  • Markisha
    71
    Priča jednog od stare garde BBB :

    Prvo samostalno gostovanje mlađe ekipe Boysa u Bratislavi 2000.

    U sezoni 2000./01. iza Bad Blue Boysa je bila velika pobjeda. Klubu se vratilo sveto ime Dinamo, a budućnost se činila svjetlijom od nedavne mračne prošlosti i borbe s Tuđmanovim represivnim aparatom. S vremenom će se to pokazati kao velika fatamorgana jer je jedno zlo zamijenilo još veće…Tada su Bad Blue Boysi bili dinamična grupa u ekspanziji. Oko iskusne ekipe koju je predvodio Petrinjac i koja je Dinamo pratila svugdje formirala se kvalitetna mlađa grupacija od koje će kasnije nastati Zagreb City Boysi i druge (pod)skupine. Prosjek nas mlađih bio je oko 20 godina, a na gostovanja smo išli oko pet-šest godina.

    Te sezone Dinamo je igrao protiv Milana u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Nakon tog gostovanja, koje je ostalo zapamćeno po neredima s karabinjerima na Piazzi del Duomo, rodila se ideja da bi mi mlađi mogli početi sami organizirati gostovanja. Dotad smo na gostujuće tekme odlazili najčešće busevima s Petrinjcem ili vlakom. Nakon ispadanja od Milana modri su nastavili igrati euro sezonu u Kupu UEFA, a prvi protivnik bio je Slovan iz Bratislave. Organizacija busa odradili smo frend i ja, a napunili smo ga u rekordnom roku. Skupila se ekipa s Remize, Volovčice, Ferenščice, Črnomerca, Knežije, Novog Zagreba i Jaruna. Svi mladi i nabrijani.

    Na put smo krenuli dan prije tekme koja se igrala 14. rujna. Već prije samog polaska vidio sam da nas čeka kaos. Jedan od „izletnika“ na put je došao s vrećicom u kojoj je bilo 100 grama trave, a drugi je došao opskrbljen „kemijom“. Naime, u to vrijeme Zagrebom je harao techno pokret koji je zahvatio i dobar dio Boysa. Tako se popularni Erik iz Vukovara tada često žalio kako „nam techno pokret uzima ljude“. Bilo je i par genijalaca koji su na put krenuli bez putovnice. Do Bratislave smo išli preko Mađarske, a dužnost „vođe“ puta pala je na mene.

    Ekipa bez putovnice pokazala se vrlo spretnom već na graničnom prijelazu s Mađarskom. Jedan se sakrio u WC busa kojeg mađarski graničari nisu kontrolirali, a dvojica su se mrtvi hladni samo prošetali na drugu stranu granice i elegantno ušli bus nakon što je prošao kontrolu. Putem je „palo“ nekoliko benzinskih pumpi kako bi se opskrbili cugom. U busu je vladala anarhija. U jednom trenutku došlo je do svađe između ekipe koja je htjela slušati techno jer su ih prali „bonkasi“ i drugog pijanog dijela busa koji je inzistirao na metalu i rocku. Na kraju je pao kompromisni dogovor – malo techna, malo rocka.

    Vozače busa mi je bilo žao. Mislim da nikad prije nisu vozili takve luđake. U jednom trenutku sjedio sam na suvozačevom mjestu i motao jointeve dok je vozač zbunjeno pratio putokaze za Slovačku budući da se malo pogubio.

    U Bratislavu smo stigli u večernjim satima, taman nakon pljuska. Dio ekipe smjestio se u nekom hostelu, a većina je odlučila klošariti po gradu. Nas nekoliko prenoćilo je na klupicama u nekom parku a jedan od snalažljivijih na parkiralištu je provjeravao ima li otključanih auta. Slučajno je naišao ne jedan otključan auto te je u njemu „ubio oko“. Sutradan smo našli neki irski pub u centru grada gdje smo odlučili cugat. U jednom trenutku pub su opkolili slovački specijalci naoružani do zuba jer se osoblje žalilo da se puši trava. Nakon energičnog upada i kontrole ekipe situacija se primirila. Kasnije smo primijetili neke likove koji su nas čitavo vrijeme snimali. Jedan od frendova pitao ih je jesu li oni Slovanovi huligani, no dobio je niječan odgovor.

    Prema stadionu smo krenuli u nekoliko grupa. U grupi u kojoj sam bio ja bilo nas je pet-šest. U jednom trenutku primijetio sam neke likove koji su stajali ispred nas te su nas snimali. Kako ih je bilo više izvukao sam iz džepa željeznu baklju koju sam bio spreman zapaliti u slučaju napada. Kad su to vidjeli, dečki su ostali stajati po strani. Kod stadiona smo naišli na jednu grupu naših koja je krenula prema tribini domaćih navijača. Pridružili smo im se te je u jednom trenutku došlo do nekakvog natjeravanja neke grupice navijača.

    Na stadionu nas se okupilo oko 400. Nakon što je Dinamo zabio gol zapalili smo nekoliko baklji. Navijanje je bilo dobro a ogradu su nam krasile hrvatske zastave s natpisima kvartova i mjesta iz kojih su dolazili Boysi. Tada je grupa furala takav imidž. Nije se pretjerano pazilo na izgled tribine i koreografije. Samo grlo, dlan i baklje. Domaćih navijača bilo je par stotina te su bili na suprotnoj tribini iza gola. U drugom poluvremenu su se pokupili sa svoje tribine te su došli na tribinu odmah pored naše. Većinu vremena su nas promatrali s nekakvim respektom, kao da ih je zanimalo kako navijamo, kakav je naš navijački ritual. Nisu pokazivali neku želju za sukobom. Tako je i ostalo nakon tekme kada smo se odmah zaputili za Zagreb.

    U busu smo se dogovorili kako ćemo sigurnu organizirati i bus za sljedeće kolo u kojem je Dinamo igrao protiv Parme. Bilo je to prvo europsko gostovanje u organizaciji tadašnje mlađe ekipe Boysa koja je u nadolazećim sezonama stasala i zabilježila organizirane upade u Šibenik, Zadar, Rijeku, Split, Vinkovce, Osijek…
  • mrtva straža
    229
    Ovo iz Bratislave je napisao kompić iz ekipe. Bili smo zajedno. Ludo gostovanje. Kaj reći, koliko se sjećam pola litre pive u najstrožem centru stajalo je oko 2 kune? Tako nešto. Još je dobro i prošlo :)
    Ugl. ti Slovaci su pokazali veliki respekt prema nama, vidjelo se da su impresionirani našim renomeom. Kada su se pojavili na tribini do nas gledali su pa čak i oponašali kaj radimo. Tipa, mi se počnemo skidat, a skinu se i oni itd. Noć prije su nas snimali, mi došli do njih i pitali direktno jesu li huligani, ali su odgovorili da su boksači, a ne navijači. Mi rekosmo, kak hoćete i vratismo se piti pivo za 2 kune. Tada nas je u gradu bilo barem dva autobusa brijem. Drugi dan su ti isti napadali naše, uglavnom ekipe od par ljudi, čak je par mojih dobilo par udaraca od neke veće skupine. Ali bili su stvarno fer. Znam da je netko, brijem iz Dugava, dobio peglu i da su mu uzeli ruksak u kojem su bili i dokumenti, ali da mu je pola sata kasnije neki klinac od desetak godina pristupio i rekao da mu vraćaju te privatne stvari. Pasoš, novčanik itd. Takve poteze treba respektirati i pohvaliti.

    A što se Parme tiče, bila je ok zeka, ali nisu nas pustili u grad. Mi smo skrenuli u Veronu i tamo proveli dobar dio dana. Šteta kaj je ZGV-e fotke s tog gostovanja uništila žena u foto studiju prilikom razvijanja.
  • mrtva straža
    229
    Zagreb city boys su kao ekipa, a ne podskupina, formirani/dogovoreni kako već, negdje oko 2003. Koliko me pamćenje služi, primarno smo to pokrenuli ZGV i ja osobno. ZGV je dao inicijalni impuls, a onda smo nekako zajedno raspravljali o imenu. Makar će on uvijek tvrditi da je sve sam smislio :razz: Sjećam se da smo kod mene doma raspravljali kakvo bi mogli uzeti ime, ja sam bio više sklon domaćim opcijama tipa Fakini ili nešto slično, ali je na kraju prevladalo Zagreb city boys.
    Ekipu je inicijalno činilo oko 20tak ljudi – dakle nas petero iz ekipe s malom zastavom grada Zagreba, zatim skoro cijela ekipa s Remize, par ljudi iz Sopota i Sigeta, Španskog, Maksimira, Kozari Boka itd.
    Uvjet je bio da su svi rođeni u Zagrebu. Doduše, bila je jedna iznimka, ali to ulazi u dopuštenu statističku grešku. Međutim iako je to bila neka inicijalna postava, uz nas je bilo barem još toliko ljudi s kojima smo se od ranije družili i/ili išli na tekme, pa bi s njima broj ljudi koji su uz ime na ovaj ili onaj način vezani, bio sigurno preko 30tak. Treba naglasiti da se često povezivalo neke ljude s nama, a koji nisu bili dio ekipe. Recimo, u jednom tekstu iz Nacionala ili nekog drugog tjednika, a na temelju pandurskih informacija navedeno je da su ZCB napustili stadion u Udinama jer se kao protive bacanju baklji, što naravno nije istina. Nismo mi nikuda otišli. S nama su stalno brijali, a i bili dio ekipe van tekmi, naši iz Đakova i Mostara. Naravno sa svima ostalim smo bili u dobri, osobito s pojedincima iz Sepri. Od stranaca smo imali odlične odnose i s par dečki iz Glasgowa s kojima je R..a brijao na Celtic te osobito dobre odnose s E….m i dečkima iz Munchena. Mislim da E... ima desetke gostovanja s Dinamom. Jednom smo bili kao predstavnici BBB na navijačkom turniru u Munchenu (mi i par Sepri). Razbili smo se putem poprilično, a dočekali su nas kao kraljeve. Ipak, pa jedno ni deset minuta od dolaska dvoje naših se iz nekog bezveznog razloga pošaketalo pred svima njima. Nijemci su ostali u totalnom šoku. Naravno, minutu kasnije ova dvojica su normalna pričala i cugala, ali bio je to krasan prvi dojam. Još sam se sjetio da idemo u posjet, a da nismo ništa uzeli kao dar, pa smo nabrzaka našli jedan veliki paket Dinamovih šibica i dres od Goce koji sam uhvatio tjedan ranije u Varaždinu. I maznuli smo bačvu Paulanera i to smo poklonili iako je njima Paulaner sponzor i imali su doslovno stotine piva. Pravi gosti, nema kaj.
    Sve su to bili pojedinci i ekipe stasale na gostovanjima do sredine 90ih nadalje. Prosjek 20-25 godina. Kraj 90tih je inače bio lud period u Zagrebu, kako na tekmama tako i van njih. Subkulturna scena je bila strašno jaka, skinsi, pankeri, metalci, hardkoraši, skejteri, partijaneri, razne kvartovske barabe, sve se to u raznim kategorijama spajalo i sukobljavalo po gradskim ulicama i stariji će se recimo, sjećati medijske histerije nakon opetovani sukoba skinsa i pankera tih godina. Taj svijet poznavali smo iznutra i možda jednom nastane i kakva priča o tome. Meni je uvijek bilo simpa kako su na gostovanja s nama spontano odlazili i razni tipovi koji bi se noću i predjutro okupljali u legendarnom Importaneu pa onako razvaljeni odlučili da eto idu i oni. Bilo je stvarno šaroliko društvo. Bude mi žao kad vidim kako se izgubio taj urbani karakter grada. Po tome su nas i drugi jako cijenili. Nama je taj urbani aspekt bio jako bitan. Dio nas radio je u Jabuci, a preko tekmi smo radili i razne koncerte i festivale. Kset, Skuc, Tvornica, ranije Lap i Kulušić, pa i partijana razna, to je bila naša brija. Nismo svi zajedno izlazili toliko, ali dobar dio nas se intenzivno družio i van tekmi.
    Dakle, ekipa je zapravo nastala okupljanjem ljudi koji su već godinama išli na tekme, a koji su bili generacijski bliski. Što se transparenta tiče neposrednu izradu je na sebe preuzeo B..i, i izvorno nije trebao imati žuta slova. Sjećam se da smo ostali zatečeni kad ga je donio, a tvrdio je da je kao slučajno ispalo tako, no onda nam se svidjelo pa smo ga zadržali. Kasnije smo napravili veliki i malu zastavu, koje se mogu vidjeti na gornjim fotkama. Okupljali smo se na „saborima“ u parkiću na Tuškancu i tu su dogovorene razne akcije i mnoge druge stvari.
    U slijedećim godinama sudjelovali smo u apsolutno svemu veznom uz grupu. Najčešće vodili navijanje, konstantno akcijali, ali prije svega dobro se zajebavali i nismo nikoga diskriminirali, ismijavali, šikanirali. Nismo bili isključivi. Družili smo se sa svima koji su bili u šprehi i čini mi se da su to ljudi cijenili. Tekme, grad, koncerti, zajebancija.
    Što se prekida tiče, teško mi je egzaktno navesti datum. Ne znam da li smo iza 2010. još nosili transp. Ja sam konkretno ostao konsterniran i teško pogođen početkom međusobnog sukoba i činjenice da je manji dio ekipe otišao na drugu stranu. Sav taj košmar je za me osobno bio previše. Danas vjerujem da je bila pogreška što netko iz ekipe nije preuzeo udrugu kada je to trebalo, a tražili su ljudi, pa bi možda nešto i drugačije ispalo. Svatko je imao neke privatne razloge zbog kojih se nije htio vezat. No to su naknadan pametovanja.
    Dio ljudi je prestao ići, dio ljudi je nastavio ići, a neki se sada polako, nakon koje godine pauze, vraćaju na tekme.
  • BluePhone67
    2.7k
    Uzivam ko prasac u blatu, dok citam ove price. Svaka cast decki, samo nastavite dalje.
  • 000
    931
    Kad bi se jednoga dana mogla ukoričiti ova sječanja.... Za sada je odlično što su bar tu.
  • Stihl
    2.1k
    Gostovanje u Splitu, 2012 godina.
    Iz Zagreba smo krenuli sa kombijem, u kombiju nas je bilo 12 koliko me sjećanje sluzi, ekipa iz Sesveta i sa Bukovca. U to vrijeme, a i ranijih godina smo brijali zajedno, a to se nastavilo i do danas.
    Ugl.krenuli smo negdje popodne iz Zagreba, standard brija u kombiju, stajanje po bengama, cugica i to. Na putu nista posebno zanimljivo nije bilo. Stizemo na Dugopolje, bili su vec vecernji sati, sjecam se da je vec bio mrak.
    I naravno ono dosadno cekanje na Dugopolju dok panduri ne formiraju kolone i te njihove stvari, naravno na dugopolju na onom parkingu desno zajebancija, muzika i tak. Odjednom stize informacija da ce tekma bit odgodena ali niko nezna jel informacija tocna. I tak vrijeme prolazi, vec nas buksaju u one autobuse kaj ce nas furat do stadiona i odjednom ajmo svi van iz busa, tekma je odgođena, mislim da je bila kiša u pitanju ili struja nisam sad stoposto. I jebiga, kaj sad, nis ponovno u kombije i za Zagreb ali da nam ne propadne dan dogovorimo se da cemo malo do Sibenika, tamo se nalazimo sa jednim od Funcuta i odemo malo sa njima u neku birtiju di se oni inace skupljaju na par cugi. Nakon toga odlucimo napokon krenut za Zg, vozimo se autoputom i sad treba na pišanje jel...stajemo na neko odmoriste prije Zadra, na odmoristu hrpa murije, vracali su se iz Splita sa osiguranja tekme, ali ko ga jebe idemo pisat i to je to.
    Ekipa izlazi iz kombija, pišanje ovo ono, ispred nas auto marka Tico onak crvenkaste boje, Gospić registracije, ekipa nutra se smije, cak i pozdrave i u jednom trenutku ono panika. Ja kak sam sjedio napred u kombiju skuzim da to nisu naši, govorim ovim kaj pisaju daj se vracaj u kombi i idemo, sad svi kaj kam, reko ovo su tovari. Oni isto kak su skuzili brzo pale auto, mi isto tak upadamo i za njima, murija nije nis skuzila hahah
    I onda je krenulo, ganjanje po autoputu, ali ekipa ne staje. Skreću oni na odvojak za Zadar i usporavaju, nisu se nadali da cemo za njima, naravno mi za njima, oni koji su sjedili iza okrecu se i vide da smo iza opet panika i ubrzavanje. Dolazimo na naplatne, stoji auto placa cestarinu i prolazi kroz rampu ovi su samo za njim proletili nisu uopce stali, naravno nama se spusti rampa, I...plaća cestarinu, ovaj mu vraca kusur veli mu I. netreba mi to daj samo dizi rampu hahah.
    I opet nastavak, ganjanje po cesti za Zadar, nemremo ih prestic, kak god pokusavamo tak se oni ubace ispred nas da ih ne stignemo i ista shema do zadra. Ulazimo u Zadar, tamo vec lijepo malo sira cesta, ubacujemo se ispred njih blokiramo cestu, promet staje, staju oni mi izletavamo van i show, lete boce, pokusavamo ih izvuc iz auta, to je trajalo nekih par minuta, nismo ih uspjeli izvuc iz auta, a oni nisu ni pomisljali izac, odjedanput njihov vozac skuzi da moze proc preko nekog rizola ali ono rizol toliko velik, brijem kad je sa Ticom presao preko toga da je iduci dan morao kod mehanicara. I tako mi opet za njima ali dok smo se mi konsolidalizirali, oni su samo nestali u noći. Na kraju smo se ipak odlucili vratit za Zagreb ( jer je murija vec na putu), skuzili smo da je to bila torca sa paga, a ostalo je samo pitanje kaj bi se zanimljivo naslo da smo ih uspjeli izvuc van iz auta.
  • mrtva straža
    229
    Priča barem ima. Stavit ćemo ih još ako postoji interes. Bolje da su tu nego u ladici ili folderu. :wink:
  • Salva
    337
    Predobra tema, gušt je čitati old skul priče, pogotovo mlađima
bold
italic
underline
strike
code
quote
ulist
image
url
mention
reveal
youtube
tweet
Add a Comment

Dobrodošli na Forum Zona Dinamo!

Zona Dinamo je Forum na kojem se okupljaju navijači i simpatizeri Dinama, te na jednom mjestu raspravljaju i informiraju se o klubu i svim ostalim stvarima koje imaju poveznicu s našim klubom. Ostali su dobrodošli kao gosti i u skladu s tim trebaju se i ponašati.