Čitajući priču Sibirskog plavca, za koju mu usput dajem sve pohvale, shvatio sam da je izabrao možda i najbolji način kako bi se predstavio ljudima na forumu, ali za razliku od njega sam već napisao nekoliko postova prije, zbog čega mi je sad žao, ali valjda nikad nije kasno za napisati svoju priču. Iako sam rođen i odrastao (ili odrastam jer sam i dalje srednjoškolac) u Karlovcu, kao i moji roditelji, a i obije bake i jedan djed, dok je onaj drugi, ujedno i jedan od glavnih aktera u ovoj priči, rođeni Zagorac, pa time i veliki Dinamovac, koji je kao i jako puno ljudi u bivšoj državi otišao u Njemačku i upravo tamo upoznao baku s kojom se doselio u već spomenuti grad. Svoju ljubav prema Dinamu, koju i dalje gaji, prenio je na svog sina, to jest mog oca vodeći ga kao klinca na utakmice 80-ih godina. I dalje ponosno priča kako je oca nedugo nakon rođenja '76 godine učlanio u klub (u to vrijeme kad je to još i imalo nekakav značaj). Otac je kasnije tijekom završetka osnovne/početka srednje škole krenuo na utakmice vlakom sa svojom ekipom prvo na sjever, a onda na jug. O tom razdoblju mi i nije nešto previše pričao osim onog najosnovnijeg (ponajviše o proslavi 5. rođendana grupe na jugu protiv partizana). Djed je u to vrijeme već prestao ići na utakmice i postaje samo promatrač događaja u klubu i oko njega, što je ostao i do dan danas. Svaku utakmicu vjerno prati na TV-u, prati što se događa u klubu (za njegovo zdravlje koje i ovako nije u najboljem stanju bi možda bilo i bolje da mu to zabranim). Čak smo ga otac i ja odveli na onaj derbi u 8. mjesecu 2017. godine, ali je rekao da se više ne vraća na stadion dok se ne izgradi novi, a mislim da nije potrebno trošiti riječi na to kolike su šanse da se to dogodi za njegova života jer mislim da je forum već i onako prepun rasprava o stadionu. Nego, da se vratim na priču. Otac nakon nekoliko godina prestaje ići na utakmice i zapravo propušta najbolje godine navijačkog života jer postaje vozač i kod kuće je samo vikendom, a to se nastavilo i nakon mog rođenja krajem 2003. godine zbog čega me nikad u tim mojim najmlađim danima nije bio u mogućnosti voditi na utakmice, pa čak niti nešto previše pričati o tome sa mnom. Vrhunac svega u tom razdoblju je što sam u ormaru imao dječji diadorin dres (za koji nažalost ne znam ni gdje je završio na kraju) i što sam redovno tatinom bratiću koji je hajdukovac znao otpjevati zašto će jedna torcida plakati ovu noć. Nakon što sam 2010. krenuo u prvi razred otac prestaje raditi kao vozač, ali nažalost svi znamo kakva se atmosfera u tom vremenu stvorila oko kluba. Kao i velika većina ljudi u tom je vremenu otac jednostavno odustao od Dinama i nekadašnja najveća ljubav se pretvorila u nekoliko pogledanih utakmica godišnje (onih europskih) pred televizijom. Jedine utakmice koje tada redovno posjećujemo su one domaće utakmice tadašnjeg prvoligaša Karlovca. Prva Dinamova utakmica na kojoj smo bili je ona protiv Ludogoretsa 2012. godine na zapadu gore. Jedino čega se sjećam oko te utakmice je da me majka poslala samog na autobus iz Selca gdje sam ljetovao kao klinac i da me otac čekao na kolodvoru u gradu. Osim toga, u najboljem sjećanju s te utakmice mi je ostalo skandiranje nekih mlađih dečkiju pored mene nekom ciganu da odlazi iz svetinje što mi malo jasnije postaje tek nekoliko godina kasnije :grin: . Nakon te prve utakmice dugo nisam išao na stadion i postojale su velike šanse da tako i ostane i da krenem navijat za neki plastični europski klub, kao i većina mojih vršnjaka. To bi se vrlo vjerojatno i desilo da nekoliko mjeseci prije tog famoznog Ludogoretsa nije došao moj ujak i predložio mi kao klincu da s njim i mojim bratićem odem na tamo neku Cibonu (koja je tada također bila u raspadu). Kao klincu koji nikad nije pokazivao interes za košarkom ta ideja mi je na prvu zvučala malo čudno, ali ujak me strpao u auto i odveo na tu prvu utakmicu koja je, na kraju se ispostavilo, koliko god patetično zvučalo, promijenila moj život. Nakon te prve utakmice, koja je ako se ne varam bila protiv Hemofarma i za koju se apsolutno ne sjećam tko je i kako pobijedio, postajem ovisan o odlascima na utakmice tog kluba za kojeg nekoliko dana ranije nisam niti čuo.Godinama nakon smo ujak, bratić i ja prisustvovali skoro svakoj domaćoj utakmici Cibone bez obzira radilo se o kupu, ligaškoj, regionalnoj ili europskoj utakmici, pa čak i ponekoj gostujućoj. Upravo zbog toga niti dan danas kao navijač Dinama ne biram utakmice i svaku smatram jednako važnom i to je jedna od onih stvari na kojima ću do kraja života ujaku biti zahvalan jer teško da bih tako razmišljao da nije bilo svih tih utakmica na koje me kao klinca odveo. Odlaske na utakmice Cibone smatram barem djelomičnom zamjenom za ono što je većina starijih Dinamovaca kao klinci proživjela na Dinamovim utakmicama, ali je nažalost meni kao i mnogim drugim klincima to, već spomenutom atmosferom oko kluba u to vrijeme, bilo uskraćeno. Što se tiče Cibone svakako još moram spomenuti Smogovce s čijom sam se pojavom u dvorani još kao mali klinac automatski zaljubio u takav način bodrenja svog kluba i priključio im se sa 10-11 godina, koliko god čudno zvučalo. Ujak i bratić bi po dolasku na svaku utakmicu uzimali kartu za plavi teleskop uz teren, a ja bi odlazio na žutu tribinu. Ujaku nikad nije bilo jasno zašto bi odlazio na tribinu s koje se lošije (ili jedva) vidi utakmica i zašto bi se odlazio derati s 20-30 ljudi u praznoj dvorani, ali nikada nisam znao objasniti. Što god tko mislio o dečkima koji su tada bili tamo i o cjelokupnoj priči oko te navijačke skupine, bilo pozitivno ili negativno, činjenica je da se oni nisu nikada pojavili na utakmicama Cibone, ja se vrlo vjerojatno nikada ne bih počeo zanimati za navijačku kulturu (uz nogomet), a time vrlo vjerojatno ne bih niti pisao ovaj tekst i svakodnevno pratio ovaj forum. Tako da, ako ništa drugo toj skupini mogu zauvijek ostati zahvalan na tome što me na neki način uvela u cijelu ovu priču i na neki način ne promijenila, nego odredila moj način života.

Kako sam više rastao, tako smo sve manje zbog obaveza (ponajviše ujakovih) odlazili na utakmice Cibone, da bi sve potpuno stalo prije otprilike 3 godine. U tom nekom periodu uspijevam nagovoriti starog da odemo na već spomenuti derbi u 8. mjesecu 2017. (prije toga smo otišli na Skenderbeu 2015. i s ujakom odlazim na derbi 4 mjeseca prije ovog koji sam sad spomenuo). Na tom derbiju je, moglo bi se reći, sve i krenulo. Bili smo na zapadu, čime nisam bio previše zadovoljan, ali vodio sam se onom poznatom "Bolje išta nego ništa." Pogled je naravno, više bio upućen prema sjeveru i događanjima na toj tribini nego prema terenu, iako me nogomet oduvijek zanimao, ali prioreteti su prioriteti. U najljepšem sjećanju s te utakmice mi je naravno ostala toliko jednostavna, a opet prelijepa i posebna koreografija posvećena Oluji. U toj sezoni odlazimo na još nekoliko utakmica, ali i tih nekoliko je bilo dovoljno da proradi nešto što je valjda genetski usađeno u svima nama ovdje. Počinjem se još više nego prije zanimati za povijest kluba i grupe i naravno aktivno pratiti što se događa u klubu i oko njega. Već sljedeće sezone otac i ja kupujemo godišnje ulaznice za zapad i ovaj put odlazimo na više utakmica, ali opet velikom većinom onih većih (hajduk, Rijeka, Osijek, europske) čime sam nezadovoljan jer sam znao da to nije i nikad neće biti ispravno i da na taj način pripadam u isti koš s onima koji dođu baciti selfie na Benficu, a znao sam da to nije moj način razmišljanja i nikada neće biti. Također, bio sam nezadovoljan i već spomenutom tribinom na kojoj smo stari i ja bili jer sam kako sam već i rekao zaljubljen u navijačku kulturu i u Dinamo pa mislim da nije potrebno govoriti na kojoj sam tribini želio biti. Osim toga, bio sam svjestan da mnogo mojih vršnjaka u tim godinama odlazi na prva gostovanja, a ja sjedim na zapadu i gledam šupke (stvarno nemam ljepši izraz za te ljude) u loži. Ali uz sve to mislim da bi bio lud kad bih rekao da me uz tu sezonu ne vežu lijepa sjećanja.. Ona famozna magla protiv Trnave, izbacivanje Viktorie, pobjeda protiv Benfice.... Mislim da stvarno nije potrebno trošiti riječi. Jednostavno nešto što će ne samo meni, nego svakome od nas na ovom forumu ostati u sjećanju do kraja života. Sljedeće, to jest prošle sezone odlazimo u ljeti na par utakmica na istok, a zatim uspijevam nagovoriti starog da odemo na sjever protiv Atalante. Mogu samo reći da mi je to definitivno najdraži dan u životu i da će se to teško promijeniti u skorije vrijeme. Ne bih rekao ništa drugačije taman da je Dinamo i izgubio 4-0, zapravo taman da se utakmica na terenu nije niti igrala. 90 minuta deranja glasnica. Mislim da je dovoljno reći da je i stari koji je, kao što sam i rekao, iz svega toga izašao prije više od 20 godina navijao cijelu utakmicu bez prestanka, valjda jer ga je to sve vratilo u ta starija vremena. Ako sam se ikada prije te utakmice pitao kojim putem želim ići u životu, nakon prvih 20 sekundi navijanja više nije bilo dvojbi. Nakon Atalante u prvoj polusezoni sa starim odlazim na preostale europske na sjever i još dvije na istok, a frenda koji je simpatizer Dinama, ali nikad nije bio na stadionu nagovaram da ode sa mnom na hajduk u 11. mjesecu. Nakon te polusezone, točnije prije one utakmice protiv Gorice u drugom mjesecu sebi govorim da tako više ne ide i odlučujem da krećem aktivno na sjever jer nisam više mogao živjeti sa tim da ne možeš raditi ono što najviše od svega na svijetu želiš, a zapravo je toliko jednostavno. Također, moram spomenuti da mi je prije te tekme stari (čovjek koji me nikad u životu nije ni udario kako se spada) polomio mobitel na koljenu jer sam rekao da s frendom idem u arenu, a dobro je znao da je tekma taj dan pa mi laž i nije bila nešto domišljata. Na kraju me čovjek otpeljao u Zagreb jer je išao nešto obavit i valjda mi do kraja života neće bit jasno kako sam završio na toj tekmi. Bilo kako bilo, to mi je prva manja tekma na sjeveru i tog dana sam konačno došao na stadion bez osjećaja da ne zaslužujem biti na njemu jer nisam otišao na puno manjih utakmica prije neke veće. Točnije, smatram kako bi veće utakmice trebale biti nagrada za dolazak na one manje. Nakon te Gorice je sve krenulo.. Inter, Rijeka (na kojoj sam upoznao dečke s Malešnice s kojima se svakodnevno čujem i krenuli smo zajedno na tekme), Slaven, Osijek, hajduk..

Na pitanje što mi Dinamo predstavlja mi je previše teško dati smislen odgovor jer bih mogao do sutra pisati, a opet u prazno jer osjećaje je vjerojatno od svega najteže opisati.

Što se tiče gostovanja, tu nažalost nemam još ništa za reći, ali nadam se da ću moći već nakon ove sezone.


Priča još nije gotova, tek je počela, a od subote se nastavlja.. DINAMO ZAGREB!

Da vas još više razočaram, stadion na kojem Dinamo igra u fifi nije zamišljen kao Dinamov, već je jedan od onih generičnih na kojem igra svaki 10. klub u igrici, to jest oni klubovi koji nisu dovoljno zanimljivi da se u igrici napravi model njihovog stvarnog stadiona. Tako da, čak ni u igrici nemamo svoj stadion, a možda i bolje jer bi igrajući igricu za naš već dovoljno užasan stadion saznalo jako puno ljudi diljem svijeta, i to pomoću još užasnije virtualne verzije stadiona, koju ne želim ni zamišljati sada prije spavanja. Također, da stvar bude još tužnija u igrici postoji nekolicina generičnih stadiona koji su raspoređeni već spomenutim klubovima bez stadiona. Neki od tih stadiona su ljepši i veći (napravljeni za one poznatije klubove čiju licencu nisu mogli dobiti), a neki od njih su manje lijepi i napravljeni su za ove malo manje poznate klubove čiji su stadioni u stvarnosti lošem stanju. Ovaj stadion na kojem Dinamo igra pripada dnu te neke ljestvice.

Ne znam za ostale, ali da majica na ovu foru završi u shopu sigurno bi kupio. Dobra ideja :up:

Najzanimljivije od svega je kako nisu dali objašnjenje zašto 300 (i još nešto sitno karata) nije pušteno u slobodnu prodaju za sjever kao na Slavenu i Osijeku.

Mišljenja sam da je ta "kežuala" kako ju je nazvao kolega agramZ, da se ne izražavam nekim nepotrebnim engleskim nazivima, apsolutno jedan od dijelova navijačke kulture. Naravno, sada kad je već prošlo 13 godina od te slike iz Koprivnice puno toga se promijenilo pa tako i puno stvari u tom điru, nazovimo ga tako. Također, mislim da je taj stil oblačenja nešto što nas razlikuje od ostalih ljudi (nenavijača), na kraju krajeva na taj način je ovaj stil i nastao. Ali naravno, bez razmišljanja se moram složiti kako to ne bi trebalo biti mjerilo ničega, da bi se na utakmicama trebale nositi stvari iz fan shopa grupe jer nije napravljen bez razloga i jer je to jedino ispravno, i naravno najvažnije od svega da se na utakmicama ne komentira kako je netko drugi obučen jer prije svega utakmica nije ni vrijeme ni mjesto za tako nešto, a na kraju krajeva svatko zna najbolje za sebe. Također, možda tema o ovoj stvari na forumu ne bi bila loša zamisao.

Čini se da je nažalost tako (barem za nas koji nemamo godišnje). Mislim da će jako puno ljudi na taj način ostati bez ulaznica, ali opet pošteno prema ljudima koji imaju godišnje.

Također pitanje, znači li ovo da (pitam konkretno za sjever dolje) ako u prodaji ode ovih 300 i nešto ulaznica za ljude koji nemaju godišnje ulaznice, se ulaznice neće više niti prodavati u slobodnoj prodaji jer se mora čekati eventualni dolazak ljudi s godišnjim ulaznicama kako bi za njih bilo mjesta ili će ulaznice u slobodnoj prodaji ostati cijelo vrijeme?

Unaprijed se ispričavam ako ovo nije mjesto da se raspravlja o stvarima koje ću napisati u ovom postu i ako je to slučaj slobodno ga obrišite. Iako sam vjerojatno među najmlađima na forumu stoga me ispravite ako griješim, ali nikada nisam vidio na bilo kojoj stranici ili profilu da netko u svojoj kolekciji ima šal u obliku transparenta ili barem s natpisom DINAMO SVETINJA pa čisto da napišem, a vjerujem da nisam jedini ovdje koji tako misli, kako smatram da takav šal dođe u prodaju sigurno njegova prodaja ne bi bila slaba, štoviše smatram (samo moje osobno mišljenje) da bi šal bio jedan od ljepših koji su bili dio klupske povijesti. Nažalost, nemam nikakav dizajn jer nisam baš vješt u tome, ali mislim da izgled tog šala nije teško zamisliti. Još jednom se ispričavam ako sam fulao temu, samo sam došao na tu ideju i nisam znao gdje bi ju drugdje mogao napisati.

Još se ne zna, možda će se igrati. :blush: — deda

Riječi vam se pozlatile

Što mislite kolike su šanse da se prvenstvo nastavi sa gledateljima na tribinama (7.-8. mjesec)?

Biralo se između Zdravka i Zorana, između odrezane ruke i noge, između života bez k*rca ili bez sreće, mislim da se može i ovo. ;)

Ako ova igra ima ikakva "pravila", onda je jedno od njih da nema preskakanja. Ili naprosto čekaš nekog drugog i dvojbe na koje ti je lakše odgovoriti. — Neki tip sa Zapada

Ispričavam se ako sam malo ubio igru time, neće se ponovit.



Petrak (lec go čemp!)

Pobjeda protiv hajduka 5:0 ili prolazak skupine lige prvaka?

Cameron Diaz
Mirjana Hrga
Žanamari
Taylor Swift
Eva Mendes
Shakira

Na drugo i zadnje stvarno ne mogu dat pametan odgovor pa ću rađe ostat suzdržan haha

Šteta što je kurva ili Djevojka od milijun dolara?
Koreografija protiv Atalante ili protiv Shakhtara?