Moja prica - Zasto volim Dinamo Zagreb!? Nemam još ni jedan upis na Zoni, a svakodnevno ju čitam već tri godine pa mislim da bi bio red da se predstavim, a i ovo je odlična tema za to. Kod mene u obitelji Dinamo je svetinja oduvijek, stari i deda s mamine strane su bili dinamovci i tu je bilo jasno da i meni slijedi isti put. Odmah 2000. godine (moje godine rođenja) stari me učlanio u klub, a iskaznicu i dan danas čuvam kao najveće blago. Svaki vikend sam s dedom čitao Večernjak i uporno preskakao sve dijelove koji su mi bili nebitni - dakle sve osim sporta :rofl: ). S dedom i novinama sam uostalom i naučio čitati i tu mi se javila neka prva zainteresiranost za Dinamom, pa sam ubrzo stvorio još jedan filter - unutar novina tražio sam samo teme koje su bile vezane za Dinamo. No, prava zaljubljenost uslijedila je nakon prve tekme na Maksimiru, tada sam postao ono što sam i danas: luđak kojem je Dinamo u glavi 24/7 :rofl: . Trenutak koji mi se urezao u pamćenje je kada sam dobivao svoju sobu u kući i kada su me roditelji pitali imam li želje za izgled sobe. To je, ako se ne varam, bilo negdje 2008. godine kada je Dinamo za rezervni dres imao onaj narančasti tako da nije teško pogoditi koje boje mi je (uz plavu) bila soba :lol: . Naravno, na zidu je bio veliki Dinamov grb. Pamtim i da me onaj period 2011.-2015. kada je atmosfera oko kluba bila posebno trula jako pogodio i nekako sam se kroz taj period ohladio od svega. Znam, poprilično nekarakteristično za jednog klinca, ali tada je to nažalost bilo tako. Kroz srednju školu sam s frendom krenuo na tekme i hvala Bogu, vraćala mi se ta ljubav prema Dinamu (koja je da se razumijemo uvijek tu bila) i danas mi je nezamislivo da Dinamo igra na Maksimiru, a ja nisam tamo.