Valinčić se ove godine popravip po pitanju hrabrosti. Prošle sezone tip nije centaršut uputio. Nakon ozljede se bojao uopće krenut naprijed.
Ali se ništa nije promjenilo nabolje što se tiče koncentracije i nogometne inteligencije. Nekad se zanese pa se zaboravi. Kasni, ispada, stoji daleko, ne reagira na vrijeme, krivo se postavlja, a najgore od svega su rupe u kojima lik aktivno stoji i gleda utakmicu u fazama gdje mora biti u pokretu, pokrivanju i prostoru.

Stojković nema pluća ni za 60 minuta i tom dečku je potreban trener. Ono lamatanje rukama i da baš svako primanje mora biti pirueta je isto od nikakve koristi. A lik se ponekad toliko daje u solo akcije i šprinteve samo što ne legne na travnjak od iscrpljenosti.
Hoxha i Lisica su krila koja bez gledanja napamet daju lopte u sredinu i upropaste bezbroj napada tokom utakmice zbog manjka kvalitete. Nebitno da li u sredini imaju 4 suigrača ili solo Belju među trojicom protivnika. Nikad povratna, nikad točan centaršut. Glava u pod i napamet.
Zato je sranje što su to jedina 2 igrača koji u europskim utakmicama zbog brzine mogu pobjeći u neku kontru ili izbjeći ofsajd zamku.

Oršić ima 33 godine i danas je totalno drugi igrač. Tottenham je ipak bilo prije 5 i pol godina a Mislav je tip igrača koji se oslanjao na fizičke predispozicije. U ovakvom stanju je "pojačanje" u rangu povratka Ademija iz Kine.

Kotarski i Ivanušec su pojačanja. Ipak se radi o povremenim hrvatskim reprezentativcima koji su u najboljim nogometnim godinama (26 i 27).
Ivanušec bi u teoriji trebao na terenu rasteretit Stojkovića i preuzet ogroman dio tereta u kreaciji i sposobnosti proigravanja.

Prema naprijed momčad nema NIKAKVOG automatizma. Ni u posjedu ni u tranziciji. Sve se svodi na individualna rješenja. Ne osjeti se baš nikakav utjecaj trenera.

I naravno, najveći problem:
Kad protivnik ima loptu u nogama na Dinamovoj polovici igrališta, a pogotovo u tranziciji - uvijek završava prilikom za gol. Dok Dinamu treba 10 napada da bi stvorili polušansu.