Svatko tko i pomisli na Bobanov odlazak nek se prvo prisjeti u kojem smo trokurcu bili u trenutku njegovog dolaska — ElDorado
Bolesno se pretjeruje i pljuje po Bobanu.
Lik još odradio volonterski prvu godinu mandata nakon imenovanja za predsjednika Uprave a sad svako malo neki komentar našli se ljudi pljuvat po njemu što je zadržao prihode kao komentator SkySportsa.
Boban je u ljetnom prijelaznom roku za 2025/26 potrošio rekordnih €17 milijuna na pojačanja, a ne pamtim da je Dinamo ikada prije potrošio ni približno toliko. Ma ni €10.
Takvi rashodi nisu pale s neba. Omogućeno je ponajviše zaradom od LP ~€40m i prodajom Baturine i Sučića ~€35m.
Boban je uveo jasan “plafon” što se tiče plaća.
Dok je on predsjednik - nijedan igrač neće imati veću osnovnu plaću (ne računajući bonuse) od kapetana Mišića, tj. nekih ~€800k godišnje.
Mislim da jedino sad Ivanušec ima ~€900k a Beljo i Kotarski nekih ~€850k dok su McKenna, Zajc i dr. svi u gornjem rangu od ~€750k. Radeljić, Hoxha, Galešić ~€500k, Kravtsov, Dominguez, Stojković, Valinčić, Dani Rodriguez, Lisica, Almena oko ~€400k-€450k...
Znači srezao je rashode sa €25m na nekih max €15 - €17m i gornja granica za pojedinca je manje više jasna.
Dalje,
Što se tiče dovođenja igrača, fokus pojačanja su prvenstveno mladi igrači ili iskusni slobodni, dostupni igrači, tj. jeftiniji transferi uz smanjenje fiksnih troškova.
To se ne slaže s ambicijama. To je privremena, prisilna i isplativa mjera (što je razumljivo). Ali dugoročno se ne poklapa sa ispunjenjem rezultatskih očekivanja.
*naravno da nisam pao s marsa pa da spominjem Neymara, Jadona Sancha ili Renata Sanchesa čije godišnje plaće za 10 puta premašuju plafon Dinamovog kadrovskog budžeta.
Držat ćemo se i dalje hvala Bogu predlaganja skautinga igrača kakve je i naveo pod "fokus pojačanja".
Glavni izvori prihoda dakle ostaju (što se nikada neće promjeniti)
oslanjanje na Europu i prodaja igrača.
Naravno da će se transferni budžet i plafon za godišnje plaće mijenjati ovisno o prodajama i europskim rezultatima.
Dinamo B kao momčad mladih igrača koji napreduju
igrajući u kontinuitetu protiv drugoligaških ekipa se savršeno uklapa u ovaj model.
Ali ovaj dio:
Ambicije: ozbiljan iskorak u Europskoj ligi (polufinale) ili Ligi prvaka (osmina finala), uz novi stadion kao ključ za veće prihode i ulaganja.
Od toga se ne smije odstupiti. To su jasni i nedvosmisleni ciljevi i to moraju biti jasna očekivanja. Naša očekivanja. A kad ne ispuniš očekivanja tada govorimo o neuspjehu.
Nećemo valjda praviti dočeke na aerodromu zbog pobjede nad Radomiakom ili Žilinom.
Ispali smo od Vikinga. Nema LP-a. Šta slijedi?
Slijedi potreba za zaradom od najmanje ~
€20 milijuna od prodaje igrača.
Odigrali smo prvu, a obzirom na protivnika i raspored, vjerojatno i najlakšu utakmicu EL s Hapoelom. Branili smo se većim dijelom utakmice od ekipe koja na papiru vrijedi
3 puta manje.
A izjave poslije utakmice "da smo zadovoljni igrom i osvojenim bodom", "znali smo da su opasni", itd.
Šta sad odjednom nestale ambicije jer je "loša atmosfera oko kluba"?
Većina prihoda dolazi od europskih natjecanja i transfera igrača. Klub ovisi o solidnim nastupima u Europi. A igračima je to i glavni izlog za prodaju uz pozive u reprezentaciju.
Isto tako sudjelovanje u jačim europskim natjecanjima barem je nekakav magnet za potencijalna pojačanja.
Sve to ide jedno s drugim.
Ambicije su bile jasno definirane a svima je jasno da su neizvedive sa mentalitetom, pristupom i igrama koje pružamo na terenu.
Pod Kovačevićem napretka nema niti će ga biti jer se njegovi kapaciteti ne poklapaju s ambicijama kluba.