Kad sam već ovdje, elaborirat ću svoje neslaganje sa strategijom koju je Marić u kratkim crtama prezentirao na presici.
Razumijem da su ljudi sretni otvorenom komunikacijom iz kluba pa im se ne sviđa kada netko krene stvari previše secirati. Nadam se i sam da sam u krivu i da sam previše iščitao iz te kratke presice, odnosno da su neke stvari na presici možda bile malo ofrlje iskomunicirane.
Moje shvaćanje je bilo da su u klubu previše skeptični oko naših kapaciteta da se borimo za inozemni talent i posljedično ćemo se okrenuti više prema akademiji i domaćim igračima, ali sa naglaskom na raniju akviziciju prije nego što prerastu naše financijske mogućnosti. Na stranim ćemo se tržištima prvenstveno fokusirati na starije igrače koji su u lošim situacijama u svojim klubovima, poput RPG-a.
Moj fundamentalni problem sa tom strategijom je da se, financijski gledano, radi o lošem potencijalu povrata na naša ulaganja.
Postoje tri problema:
- Stariji igrači su trošak bez preprodajnog potencijala
- Akademija sama ne izbacuje dovoljno adekvatnog talenta
- Promjenom okolnosti u HNL-u u odnosu na Mamićevo, strateški gledano, "zlatno" doba, mi više ne uživamo privilegiju akvizicije svih najboljih hrvatskih talenata po prihvatljivim cijenama, a ne uživamo ni privilegiju razvijanja tih talenata kroz Loksu
Marić je i sam istaknuo da su takvi, stariji, igrači prvenstveno trošak, ali je to racionalizirao idejom da oni pomažu razvoj domaćih talenata stvaranjem stabilne razvojne ekologije. Osobno mislim da je to od ograničenog značaja. Stabilno razvojno okruženje može se postići i bez prevelikog fokusa na iskustvo. Najvažniji faktori su sustavni rad, a prije svega talent i mentalna dispozicija samih mladih igrača. Iskustvo u momčadi pomaže, ali ima plafon i ne treba pretrpavati svlačionicu iskusnim igračima preko te točke.
Akademija ne izbacuje dovoljno talenata na godišnjoj bazi da bismo na tome mogli temeljiti značajan rast proračuna u budućnosti. Problem je i što nemamo definiranu razvojnu mrežu (klub partner, druga momčad) putem koje bismo taj proces mogli učiniti efikasnijim. Sve da i imamo, i dalje akademija sama po sebi ne bi bila dovoljna. Samo napominjem da ni to nemamo i nećemo to tako skoro riješiti, ali barem je pozitivno da se ozbiljno radi na tome.
Fokusom natrag na HNL, mi smo danas u puno lošijoj situaciji. To nas ograničava na niži razred talenta u odnosu na bivšu eru. Van rane akvizicije dok su ti igrači još juniori ili su tek stupili u seniorski nogomet i shodno tome im cijene još nisu eksplodirale, naše su akvizicijske mogućnosti u HNL-u ograničene na nižerazredni talent. Ostali hrvatski klubovi su danas u mogućnosti prodati svoje najbolje eksponate van za odličan novac i bez našeg posredstva. Ako se pak odlučujemo na ranu akviziciju, moramo se pomiriti i sa činjenicom da će naša efikasnost u selekciji bitno pasti. Morat ćemo igrače kupovati prije nego što se zaista dokažu na seniorskoj razini i to bitno uvećava šanse za pogrešku.
U prijevodu, fokusom na HNL ograničavamo se na talent nižeg razreda nego što je to povijesno bio slučaj, a relativno gledano ćemo ih plaćati više nego što smo povijesno plaćali njihovu razinu talenta. Talent koji smo donedavno dobivali za taj novac, sada će u značajnoj mjeri odlaziti direktno putem Belgije, Nizozemske, Italije, Njemačke i ostalih zemalja.
Jednostavno nema smisla ograničavati se na maleno tržište u akviziji talenata, a pogotovo kada na tom tržištu više ne uživamo onakav primat kakav smo povijesno uživali. HNL također ne proizvodi dovoljno elitnih talenata da na tome možemo temeljiti svoj financijski rast.
Suština problema je u tome da su akvizicije jedini način za postizanje financijskog rasta. Neke značajne promjene mogu se postići rezanjem rostera i tereta plaća, brušenjem određenih efikasnosti na komerijalnom planu, ali sve je to od ograničenog značaja. Sav ograničeni napredak koji tako možemo postići može se poništiti samo jednom lošom akvizicijom. To su skale o kojima pričamo, alternativni prihodi za nas imaju hard ceiling. Kvalitetan skauting i pomnije, konkurentnije, akvizicije s druge strane imaju transformativni potencijal po klupske financije.
Naša idealna struktura (prve) momčadi bi trebala biti 4-5 iskusnih prvotimaca bez značajne prepordajne vrijednosti (npr. Petko, Modrić, RPG, Bernauer, Mišić) i 5-6 elitnih talenata. Ne 5-6 tipičnih hrvatskih "talenata" nego baš 5-6 izrazito perspektivnih mladih igrača koji imaju izražen potencijal da kroz koju godinu dosegnu cijene od 30-ak milijuna. Ne smijemo biti ograničeni na jednoga (Baturina). Za to nam je potreban napredan skauting preko šireg područja te to smatram investicjom koja ima najveći povrat na ulaganje.
Da bismo sagradili europski Dinamo potreban nam je značajan rast budžeta i veća fleksibilnost na tržištu (i akvizicije i prodaje), a te dvije stvari su međuovisne.
Nemam ništa protiv akvizicija iskusnih igrača (lige petice) koji se nađu u lošim situacijama u svojim klubovima, ali te igrače treba dovoditi isključivo besplatno (RPG) ili za simbolične cifre. Naša ulaganja moraju glavninom biti usmjerena na ekstra talent (barem 80%) da bismo ta ulaganja dobro oplodili i omogućili klubu rast pa posljedično i europsku konkurentnost.
Jedan od naših temeljnih problema je što djelujemo na nekom sasvim alternativnom tržištu relativno našim europskim konkurentima. Moramo se početi natjecati s njima i na tržištu ako se mislimo natjecati s njima i u Europi. To je efikasnost koju moramo izbrusiti, efikasnost u skautiranju eurospkog i šireg tržišta. To nam je primarna djelatnost i u njoj imamo najviše realnog prostora za rast. Komenrcijala i ostale stvari mogu biti samo dodatan bonus, ali nemaju transformativni potencijal zbog malenog tržišta.