Heartbreaking moments | dZG Osim ovih koje si nabrojao, Šahtar, Kranjčar, AEK, ovih par me istinski slomilo:
Ispadanje u Ligu za bedaka
Bio sam klinac tad, dovoljno star da pratim i pamtim utakmice, a dovoljno mlad da živim u iluziji nepobjedivosti Dinama. Ovo me slomilo kao klinca, baš sam shvatio osobno taj poraz od Belupa i dok su dida, stari i oba strica satima psovali majku i ovome i onome, ja sam šutio pokušavajući shvatiti šta se događa. Bilo je teških par mjeseci branjenja Dinama od lokalnih tovara na igralištima diljem mog malog grada.
Modrićevo "Ne sjećam se"
Opet slično, bio sam klinac/tinejdzer kad je Modrić bogovao HNLom, repkom, pa kasnije i EPL-om. Bio mi je stvarno herojčina, ikona, igračina i shvatio sam to njegovo svjedočenje jako osobno i jebiga, ostatak života će biti to "Najveći je svih vremena ALI..." Jebiga.
Svi ti Heerenveni i PAOKci i nedosanjana proljeća
Bolilo je svaki put jebački, ali se dosta ublažilo nakon zadnjih 6 godina.
Newcastle
Prva konkretna sjećanja u životu su mi Dinamo. Dvije utakmice protiv Partizana pa ova protiv Newcastlea. Sjećam se tog gola i potpunog muka koji je nastao u sobi i mog starog koji se dan poslije vratio s utakmice slomljen. S jedne strane mi je to bila prva trauma od Dinama, iako ju nisam bas mogao pojmiti kao klinac, ali s druge strane je sigurno podsvjesno doprinijela ovoj patološkoj ljubavi koju imam danas, tako da nije sve loše.
Loksa na Maksimiru ove godine
Najsvježija trauma i potpuni kolaps mi je to bio. Bauljanje Maksimirskom, očaj potpuni. Sjedanje u Dvorište, sam sa sobom. Užas, užas.