Dinamo Zagreb 2019/2020. - O svemu pomalo Za veliki broj ljudi promijenilo se to da su spletom okolnosti u prvi plan oko Dinama došli igrači, treneri i nogomet. Nemamo više na dnevnoj bazi obraćanja duševnog bolesnika u ime Kluba, fidelovske presice i javna sramoćenja, a tu je i ta pravosudna priča u kojoj ljudi vide nekakav tračak nade . U suštini se malo stvari promijenilo ali je postalo lakše pratit klub i pričat o njemu kad ta odvratna njuška ne vrišti iz svega što ima veze s Dinamom.
Prirodno i ljudski je da se dio navijača u tome našao jer im praćenje ovog ukletog kluba više ne predstavlja toliki mentalni napor i fizičku bol u probavnom sustavu kao prije. Pa ako tu ima i malo samozavaravanja ili guranja glave u pijesak to je normalno. Navijanje i praćenje kluba bi trebalo ljudima predstavljat zadovoljstvo i odmak od svakodnevnih briga i životnih borbi.
Navijači počinju navijat za klub zbog ili zbog nogometa, nekog igrača ili zbog geografske i nacionalne pripadnosti ili sličnih razloga, a ne zbog uređenja kluba po nekim demokratskim ili nedemokratskim principima, skroz je normalno da većina ljudi tome ne pridaje pažnju sve dok se ne dogodi ono što se Dinamu dogodilo, da ima apsolutnog luđaka i ego manijaka koji ti je u stanju ubit ikakvu volju za životom u ovoj zemlji, kamoli praćenje kluba i nogometa.
Samo navijanje i osjećaj pripadnosti nekom klubu je iracionalno, normalno da postoje onda neke nelogičnosti i podsvjesni poriv "zabijanja glave u pijesak" i ljude ne treba za to osuđivat, pa i cilj svih navijača je da se klub voli i brani, a ne da emocije prema klubu ovise o tome jel predsjednik krade, jel klaun, narkoman ili nešto treće.
Individualno je do svakoga jel on u nekom periodu navija za uspjeh kluba na terenu ili iz svojih razloga navija protiv ili ne navija uopće. Sumnjam da postoji netko ko bar u jednom periodu nije bio makar ravnodušan prema rezultatima ali iz ljubavi prema klubu i u vjeri da će lošiji rezultat dugoročno donijet nekakav pozitivan efekt.
Na kraju krajeva i sama borba protiv luđaka nije počela zato jer klub nije funkcionirao demokratski ili zato što se kralo, već zato što se ta ravnodušnost počela širit po svim tribinama zbog načina na koji je klub funkcionirao i izgledao.
Ljudi su osjetili da su najprljaviji i najnemoralniji motivi (uz duševnu bolest) zasjenili čitav klub koji se poistovjećivao s pojedincem umjesto sa zajednicom i onima koji vole klub.
Da ljudi steknu nekakve emocije prema klubu isključivo radi toga ko je predsjednik uprave ili direktor marketinga, 90% klubova u svijetu ne bi ni imali navijače.